nedjelja, 10. kolovoza 2014.

VUTRA MALO SUTRA (Savo Škobić), u zbirci pozorišnih predstava za odrasle "Vutra malo sutra"

Lica:
- GАNE, student brucoš, klošar;
- MАRIJА, srednjoškolka;
- JАNА, student brucoš, mamina princeza;
- NАRKOS, obični.

1. Pojava
GАNE i MАRIJА
(GАNE i MАRIJА sjede na klupi u parku, on svira gitaru i zajedno pjevaju «Šošanu»)
MАRIJА (kad prestanu pjevati): Bravo, Gane, super si. Da sam malo starija sad bih te    poljubila, na časnu riječ. Ta pjesma je divna.
GАNE: Uz tu su se pjesmu mnogi matorci skontali, naravno, kad su bili mladi. А što se tiče poljupca, nema nikakvih problema. Nema frke. Evo, ako hoćeš, ja ću           napustiti fakultet i opet upisati srednju školu. Po treći put.
MАRIJА: Kako, po treći put?
GАNE: Lijepo, zbog neke guskice, kao šato si ti, nakon završene jedne srednje škole, ja   sam upisao još jednu srednju školu. Tako da sada imam dvije srednjoškolske       diplome.
MАRIJА: А ona? Šta sa njom bi?
GАNE: Udala se za šofera hladnjače.
MАRIJА (sažaljivo): Jao, baš mi te je žao.
GАNE: Što mene žališ, nisam se ja udao za šofera. Žali nju ili, još bolje, njega žali.
MАRIJА: Zašto njega?
GАNE: Zato, brate dragi, što se navukao na nju k′o na vutru.
MАRIJА: А, sestro draga, šta ti je to vutra?
GАNE: Ne znaš?! Ne mogu da vjerujem da ima neko ko ne zna šta je to vutra! Da li       stvarno ne znaš ili me malo šetaš zonom sumraka?!
MАRIJА: Ne znam, stvarno ne znam. Mislim, znam šta je to zona sumraka i šta je vatra,          ali šta je vutra, to stvarno ne znam, majke mi.
GАNE: Vutra na šatrovačkom znači travu, je l′ kontaš? Travu, drogu, džoint, šit,   marihuanu... Da nastavim?
MАRIJА: Ne moraš. А šta je to šatrovački?
GАNE (iznervirano): Ej, znaš šta mala, ti ili si sada stigla sa neke planete u fazonu          razmjene studenata sa nižim stupnjem inteligencije ili te starci drže u kavezu, pa         si kao svaka dobra ptičica noćas malo izletjela u slobodu. Šta je od to troje?
MАRIJА: Koje troje, to je dvoje?
GАNE: Kako dvoje?... (računa na prste) ... Dobro dvoje. Koje je?
MАRIJА: Ni jedno. Ja jednostavno ne kužim, nego gledam, ne kontam nego shvatam i   nisam glupa guskica mego odlična učenica, maturant.
GАNE: Gimnazije?!
MАRIJА: Gimnazije.
GАNE: Ja ti škole!
MАRIJА: Šta je, šta joj fali?
GАNE: Ne fali joj, brate dragi, ništa, čak ima i viška!
MАRIJА: Viška?
GАNE: Jeste, viška, Šta je, šta me gledaš? Ima viška predmeta.
MАRIJА: Meni baš ne izgleda da je višak. Imam osječaj da je taman po mjeri čovjeka,    mislim učenika.
GАNE: Znam ja, brate dragi, vas gimnazijalce, znam.
MАRIJА: Šta to ti, sestro draga, znaš o nama gimnazijalcima, baš me interesuje?!
GАNE: Nisam ti ja sestra!
MАRIJА: Nisam ni ja tebi brat, pa me tako oslovljavaš.
GАNE: Vi gimnazijalci, brat... sestro draga... Ma, nisi mi ti ni sestra. Eto, sad sam          zaboravio šta sam htjeo kazati.
MАRIJА: Htio.
GАNE: Šta, htio?
MАRIJА: Kaže se htio a ne htjeo.
GАNE (sjeti se): E, sjetio sam se! Vi gimnazijalci a i ostali đaci, se muvate ovuda po       parkiću i duvate.
MАRIJА: Šta duvamo? Balone, u vatru, šta li?
GАNE: Ne vatru, nego vutru! Drogirate se!
MАRIJА: To mi nije poznato. Mislim da si ti to nešto ružno sanjao.
GАNE: Na časnu riječ, vidio sam svojim očima!
MАRIJА: Pa kad se ne može gledati tuđim očima. А šta si vidio?
GАNE: Vidio sam klince kako to rade, duvaju. Duvaju toliko puno da se plavičasti dim spustio sasvim nisko i gust k′o kajmak.

2. Pojava
JАNА i pređašnji, potom NАRKOS
JАNА (ulijeće uzbuđena): Tu ste, jedva sam vas našla! Marija, tebe traži ćale, eno ga      kod semafora, a ti Gane, govori: zašto nisi došao danas na predavanja?
MАRIJА: Ćale?! Šta će to biti da me on traži? Moram da idem... (krene, pa se vrati i      poljubi Ganeta u obraz) ... Ćao Gane, ćao Jano!
GАNE: Vozdra, Markić! ... (pogleda u Janu) ... Ma, ko šiša predavanja. Sve mi je, Janči           dodijalo. Sve!
JАNА: I ja sam bila mamina princeza i ne znam šta mi bi!
GАNE: Ne znaš šta ti bi... (pokaže glavom na Narkosa koji ulazi)... Eno, to ti bi!
JАNА (smješka se): Nije, valjda, da tako izgledam?
GАNE: Ne izgledaš još, ali ćeš za koji mjesec biti i gora od njega!
JАNА (nježno ga pomiluje po licu): Neću, Gane, ne brini se. Skinula sam se sa svega.
GАNE (sa nepovjerenjem): Tako lako, odjednom?
JАNА: Nije bilo ni lako ni odjednom. Ti si mi mnogo pomogao i hvala ti.
GАNE: Ja? Kako?
JАNА: Svojom ljubavlju, Gane. Ulio si mi neophodno samopouzdanje i otvorio si mi     oči. Lijepo sam mogla vidjeti sebe za par mjeseci i rekla sam NE! Hvala ti za sve!         Sad sam opet mamina princeza.
GАNE (ganut i srećan): Znao sam ja da si ti jaka. Jaka si k′o... k′o... k′o slon. K′o tri        slona. Na časnu riječ!
NАRKOS (bojažljivo im prilazi): Vozdra vas dvoje, baš ste mi kul, stvarno.
GАNE: Hvala ti, Narkose, ali sada su nam tvoji komplimenti i tvoje društvo najmanje     potrebni.
NАRKOS (Jani): Kažeš da si se skinula sa svega? Skroz?!... Ne postoji skroz... To je      samo privid. Jednom narkos, uvijek narkos!
JАNА: Griješiš, prijatelju! Više se nikada neću vratiti u te glupe vode. Nikada!
NАRKOS (Jani): Imaš li, Jano, jedan džoint, samo da se malo popravim, molim te.        Moram uzeti bar vutru.
GАNE (krene da ga bije): Treba ti vutra!? Vutra malo sutra!... Daću ti ja vutra, samo      ako nam još jedanput priđeš!

3. Pojava
MАRIJА i pređašnji
MАRIJА (ulazi noseći vijest): Ej, raja! Nećete mi vjerovati zašto me je stari tražio.           Neko mu je rekao da se ovdje u parkiću drogiramo i svašta nešto, pa se jadan     prepao. Možete misliti!
JАNА: Svašta, ko bi to rekao za čika Nikolu?! Ja sam mislila da on tebi vjeruje.
GАNE: I Аvelj je vjerovao Kainu!
MАRIJА (sa smješkom): Baš si bezobrazan!

4. Pojava
                   MOMCI, DJEVOJKE i pređašnji
Gane uzme gitaru i počne pjevati, njih dvije prihvate pjesmu, držeći ga svaka ispod jedne ruke naslonivši glavu na njegovo rame. Za to vrijeme ulaze momci i djevojke. Njih četvoro stavljaju nosače i na njih razvlače bijelo platno ravno prema publici, a malo iza klupe gdje je ono troje. Sa strana bijelog platna stave po jedno tamno platno na kojem se ne vide sjenke. Iza svega toga stave reflektor sa narandžastim filterom koji osvijetli narandžasto ono bijelo platno.
GАNE (kada završi pjesmu): Šta ovi rade?
JАNА: To naši srednjoškolci pripremaju jedan performans za takmičenje.
GАNE: Šta ti je to pref... prems... ma to?
MАRIJА: Znam ja, to smo baš juče učili... Performans je engleska riječ koja znači           predstava, predstavljanje ili izvedba.
GАNE: Je l'?! А šta predstavljaju i kome predstavljaju?
JАNА: Ma to ti je moderna slobodna scenska umjetnost, nešto kao povezivanje bodi       arta, hepeninga i slično, shvataš?
GАNE: Kontam.
MАRIJА (radosno): I to ćemo sada da gledamo?... Supeeeer!
JАNА: Da.! ... (Ganetu)... Dio toga sam i ja. Ja im dajem najavu, a ti, Gane, molim te,   napravi nekoliko tuševa na gitari, može?
MАRIJА: Ma kakav on i gitara, zna samo dva-tri dura i jedan mol. Otkad ga znam pjeva           samo ovu praistorijsku „Šošanu“!
GАNE: Jok ti znaš! ...(odsvira kratak tuš, pa pogleda u Janu)... Ovako?
JАNА (Pogleda po prisutnima, koji su posjedali po travi ispred „ekrana“ i zvaničnim      glasom): Dame i gospodo ...(tuš)... Lejdis end džentlmen! ...(tuš)... Frst prodakšn       Srednjoškolac vam predstavlja igru sijenki „Horor smrti“! ...(tuš)... Ovo je naš        svojevrsni prilog borbi protiv treće dimenzije. Čovjek ima dva oka, dvije ruke, dvije noge i šta mu fali? Šta će mu treća dimenzija, dosta su mu dvije. Ovo je         horor nad hororima. Upozoravamo one koji imaju slabo srce, da ovaj svojevrsni      igrokaz, gledaju samo sa jednim okom za svaki slučaj... Nekome kucne poslednji     čas a nekome, bogami i predposlednji... Dakle noć je i nervozni šetač pod    uličnom svjetiljkom čeka nekoga koga najvjerovatnije dočekati neće!...

U nastavku, u tišini, svi gledaju u ekran gdje se odvija radnja najavljenog igrokaza      sa sjenkama: Šetač, puši i nervozno pogleda na sat, krećući se s kraja na kraj ekrana. S leđa mu prilazi razbojnik sa podignutom kragnom kaputa i prevelikim nožem udara u leđa šetača koji teatralno i dugo pada. Razbojnik u brzini i u nekoliko navrata dolazi do njega i pljačka ga, uzevši mu novčanik, jednu, pa drugu cipelu, džepni sat (pateći se oko otkopčavanja lanca i sl.), a na kraju, dok se vraća po šešir čuje se zvuk policijske sirene (vjerovatno sa nekog mobitela). Razbojnik bježi a ulijeću dva bolničara i iznose na nosilima Šetača. Ekran se zatamni. Prisutni, koji su tokom predstave zvučno pratili radnju sada aplaudiraju. Za par trenutaka ekran se osvijetli plavom bojom i sjenke nam dočaravaju da je to bolnica: Na operacionom stolu leži šetač, tu je nosač sa infuzijom, hirurg i sestra, koja mu pomaže da navuče rukavice i da stavi masku. Operacija počinje. U toku operacije pacijent se budi 2-3 puta i na hirurgovo: „Sestro, anestezija!“, ona ga „lupi“ velikim kuharskim batom za meso u glavu. Prvo mu testerom „odreže ruku“ (na kratkoj i tankoj letvi zimska rukavica), zatim mu velikim nožem i satarom „otvara“ utrobu i iz nje vadi razne stvari: makaze, kliješta, stolnu tv-antenu, flašu (otvori i otpije malo), zavoj dogačak sa nekoliko čvorova (kao crijeva) i sl. Na kraju izvadi stari veliki budilnik, navije ga da radi i kada ovaj zazvoni, brzo ga vraća u utrobu pacijnta, a zatim trpa i sve ostalo, čak mu i „ruku“ nekako uglavi. Prevelikom iglom i koncem kao kanap ga šije, potom čestita sestri, budi pacijenta, i sretni sesve troje grle i ljube. Ekran se zatamni. Prisutni gromoglasno aplaudiraju i puštaju moderne krike oduševljenja.
Dok oni sklanjaju rekvizite i scenografiju, publika se lagano razilazi. Jana uzima jednu od kutija i odlazi sa njima. Gagi uzima gitaru i počinje da pjeva „Šošanu“
MАRIJА (zaustavi ga uhvativši žice i vrat gitare): Znaš li, matere ti, išta drugo osim te   Šošane?
GАNE: Znam! ...(malo se udalji od nje i zapjeva refren)... Ej, Šoša, Šošana...
MАRIJА (pojuri ga, a on zbriše): Stani!... Stani da te udarim! ... (odjuri za njim).


Z a v j e s a

SVASTIKE (Savo Škobić), objavljena u zbirci pozorišnih predstava za odrasle "Hinđubis" (2009. BZK "Preporod" Novi Travnik)

                           
Lica:

- LAZO, konobar,
- LAZARELA,  žena ,
- OLIVERA, punica ,
- ISIDORA, svastika ,
- TEODORA, svastika ,
- DIMITRIJE, punac,
- GOSPODIN PETROVIĆ,
- GOSPOĐA PETROVIĆ.


Mjesto i vrijeme radnje:

Mala urbana sredina, Lazina tazbina u vrlo bliskoj budućnosti.

P R V A      S L I K A

Klasičan dnevni boravak pomodnih dama. Po svemu se vidi da su Lazo i njegov punac Dimitrije (jedini muškarci u porodici), potpuno marginizovani (njihov TV kutak je sasvim otraga, roza tapete sa cvjetićima, puno cvijeća i sl.). Po ponašanju svih članova porodice vidi se da je punica strahovladar.

1.Pojava
                                             TEODORA, ISIDORA
TEODORA  (pegla veliku gomilu veša): Keva je, majke mi, sasvim otkačila. Pa vidi,     molim te, Isidora, koliko mi je veša naredila da ispeglam danas. I to baš danas.
ISIDORA (briše prašinu): Zašto baš danas? Šta će se danas to posebno dogoditi, mojoj   dragoj sestrici?
TEODORA (tajanstveno): Nešto.
ISIDORA (otpuhne): E, sada ja treba da te mooolimo da mi kažeš, a ti ćeš se neeećkati    itako do popnoći. Ali da          znaš mila moja... (dubokim glasom)... Ma ne pada mi     napamet!
TEODORA: Ma nije to ništa posebno, ali za mene je veoma, veoma značajno. Naime, ja           popodne treba da se vidim sa jednim mladim gospodinom u gradu.
ISIDORA: A da li je taj tajanstveni mladi gospodin oženjen?
TEODORA: Ja ne znam.
ISIDORA: A da li je taj mladi tajanstveni gospodin zaposlen?
TEODORA: Ne znam, vjerovatno.
ISIDORA: Gdje radi?
TEODORA: Ja ne znam.
ISIDORA: Šta radi?
TEODORA: Ne znam.
ISIDORA: Koga radi? ... Ni to ne znaš?! Ja znam i ja ću da ti kažem - tebe radi, draga    moja.
TEODORA: Kako to misliš? Zašto bi mene radio? Misliš ja sam mlada i naivna?
ISIDORA: E, pa mlada više nisi ali naivna jesi.
TEODORA: Za sada nema ništa sumnjivog u njegovom ponašanju. Izaći ćemo na          večeru, malo se razonoditi i dogovoriti o poslu.
ISIDORA: O poslu? O kakvom poslu?
TEODORA (ponosno): Obečao mi je posao u firmi njegovog tate.
ISIDORA: Šta radi njegov tata?
TEODORA: Pa on je direktor.
ISIDORA: Ma,  shvatila sam da je direktor, ali čega je direktor?
TEODORA: Bože, Isidora, ti kao da me ne slušaš. Pa rekla sam ti da je direktor firme u kojoj ću ja dobiti zaposlenje. Tako mi je rako Miško...  Hoću da kažem gospodin Mihajlo.
ISIDORA: Šta ćeš raditi?
TEODORA: Ne znam, još ne znam, ali ću vačeras saznati.
ISIDORA: Pa ako je to taj Mihajlo, gospodin Miša, za koga ja mislim da je, onda će ti     biti krvav posao, veoma krvav.
TEODORA: Kako?
ISIDORA: Pa, njegov tata ima veliku farmu tovnih pilića.
TEODORA (sa gađenjem): Ne misliš, valjda, da ću ja da koljem te piliće?
ISIDORA: Ne nego ćeš da ih škakiljaš.
TEODORA: Ne vjerujem ti. Ništa ti ne vjerujem, to iz tebe ne govori sestrinska briga     nego ženska zavist.
ISIDORA (sa podsmjehom): Na kome da ti zavidim, majke ti, na živoderu?!         Pa njemu           će, mila moja uskoro od tih pilića i krila porasti, eno nos mu se već transformisao   u kljun.
TEODORA (smije se): Grozna si!

2. Pojava    
                                            LAZARELA, pređašnji
LAZARELA (ulijeće i u brzini sakuplja sitnice i trpa ih u tašnu): Ćao djevojke, kako ste           mi? Jeste li negdje srele moj sat... a, evo ga, našla sam ga... Žurim se jako,    zakasnit ću na bus, a danas mi se baš na pješaći.  
ISIDORA: Hoćeš li i jedan dan krenuti na vrijeme sa spremanjem?
TEODORA: Stvarno, svakoga dana isto, kasniš.
LAZARARELA: Odgovor na to pitanje će te dobiti kada se udate.
ISIDORA: Daj, Lazarela, majke ti, ne davi. Poznajem mnoge koje su udate, ali ne kasne i nisu uvijek u žurbi, kao ti.
LAZARELA (sa tajanstvenim smješkom): Ovo nemojte shvatiti ništa lično! Ja znam da ima i onih koje nisu srećno udate, ali, boga mi, ja jesam.
TEODORA: Treba pitati i Lazu.
LAZARELA: Šta ga treba pitati?
ISIDORA: Da li je i on srećno udat?!
TEODORA: Ne,  nego, kako se on osjeća.
ISIDORA: Osjeća se na duvan, dim i kafansku kuhinju. Na roštilj.
LAZARELA: Šta on ima da se osjeća? Šta je on bitan? Reči ću          vam nešto na nauk           drage moje sestrice: Nisam ja samo najbitnija sebi, nego sam i jedino bitna. Sve     ostalo i svi ostali mi služe kako bih sebi ugodila i sebe zadovoljila u potpunosti.       Ko se u to ne uklopi, ispada iz igre, tačnije iz moga života. Pa, ako treba i siroti        moj suprug Laza. Danas jesi, sutra ko zna gdje si.
ISIDORA: To se zove skromnost.
TEODORA: Pa, nisi takva ranije bila, šta ti bi odjedanput?
LAZARELA: Progledala sam, mile moje, progledala. Shvatila sam kako život brzo          prolazi i kako mi je relativno još vrlo malo vremena ostalo da uživam, u odnosu      kolika me duga smrt čeka. Odlučila sam da sve i svakog podredim toj potrebi pa       čak i samu sebe.
ISIDORA: Tebi je sada lako.
LAZARELA: Kako?
ISIDORA: Tako. Ti si se već udala, a nama to tek predstoji, pa ne možemo već sada da           namećemo totalno svoju volju nikome. Možeš misliti koliko hiljada pilića će          morati Teodora da zakolje, dok ne preuzme stvar u svoje ruke.
LAZARELA: Kakvih pilića?
ISIDORA: Tovnih.
LAZARELA (Teodori): O čemu ona to govori?
TEODORA: Ma pusti je, bunca.
ISIDORA: Prije će propijukati, nego gospodina Mišu i njegovog starog u usuru     utjerati... Piju, piju, piju.
TEODORA: Ako ne prestaneš da me zezaš ofurit ću te vrelom vodom i očerupati,           kokoško jedna!
ISIDORA: Piju, piju, piju!
LAZARELA: Djeco, lijepo se igrajte, nemojte se svađati... Kad          Lazo dođe, molim vas,           recite mu da nam rezerviše ulaznice za premijeru u pozorištu.
TEODORA: Blago vama.
LAZARELA: Zašto blago nama?
ISIDORA: Šta ćete gledati?
LAZARELA: Ma šta je vama, djevojke? Kakva su to pitanja, zar vi ne želite da idete na tu premijeru?
TEODORA (radosno):  Mi?
ISIDORA: Fantastično!
TEODORA: Ovaj, pa ako idemo svi, ko će čuvati babu?
LAZARELA: E, pa ne idemo svi, idemo samo nas četiri dame, a tata i Lazo neka   gledaju svoju ligu šampiona i neka paze na    babu, je li tako? Žurim, ćao!
ISIDORA: A da li su se oni složili s tim?
LAZARELA: Šta ima oni da se slažu ili ne slažu? Bitno je da se mi slažemo, a njih         ćemo lako složiti. Uostalom, Olivera je tako naredila.
TEODORA : Mama?
LAZARELA: Mamica, mama, keva, stara, matora - kako god hoćete, ja je jednostavno   zovem njenim krštenim imenom, Olivera.
ISIDORA: I pred njom?!
LAZARELA: Da, zašto?
TEODORA: Lako je tebi, ti možeš. Nas bi u top stavila da joj se tako obratimo.
LAZARELA: Zašto mislite da je meni lako, da mi je lakše nego vama?
ISIDORA: Pa, jednostavno: ti si joj prva kćerka i ... (dubokim, a ipak nježnim glasom    imitira mamu)... ti si lepo i pametno dete mamino!
LAZARELA: Pa i jesam. Zdravo, žurim... (ode).
TEODORA: A kada je to, ta premijera?
ISIDORA: Večeras u osam.
TEODORA (razočarano): Jao, pa ja ne mogu.
ISIDORA: Moraš, znaš kad keva naredi da se mora po cijenu   života.
TEODORA: A Mišo?
ISIDORA: Ko šiša pilićara. Javi mu da se taj vaš susret odgađa          do daljnjega, do sutra           recimo.
TEODORA: Ma, ne mogu. Moraću sa kevom da razgovaram.
ISIDORA: Znaš da se sa njom ne može razgovarati.
TEODORA i ISIDORA (uglas imitirajući kevu): Kad sa mnom         razgovaraš   ima da           ćutiš!... (smiju se, ulazi Olivera, majka im.).


3. Pojava
                                           OLIVERA, pređašnji
OLIVERA (mrzovoljna naglašavajući ekavicu/ijekavicu suprotno od govora u sredini u           kojoj se igra predstava): Smejte se, smejte. Ima vremena i plakat će te.
ISIDORA: Nije, kevo, ne smijemo se tebi, nego onako.
OLIVERA: Onako? Onako se smeju blesače. Jeste li vi blesače?
TEODORA: Nismo, mama.
OLIVERA: E, pa ako niste onda nemojte da se kesarite i smejete bez veze.
ISIDORA: Kevo, da te pitam nešto. Lazarela kaže da je odlučila da sve uzme u svoje      ruke i da će da sve i svakoga podredi sebi i svojoj sreći. Znaš li za to?
OLIVERA: Znam, ja sam joj to i rekla. I treba tako. Od danas ćemo i mi tako. Gospoda           muškarci đe da rade ono što im mi kažemo, ako hoće, a ako neće, znaju gde su im vrata. Ovaj je stan i onako moj, ja sam ga nasledila od pokojnog oca i od      polupokojne majke.
TEODORA: Pa, ne mogu ja da naredim tati ili Lazi, Lazarelinom mužu.
OLIVERA: Možeš, zašto ne bi mogla?
TEODORA: Ma, ne znam, nekako mi je nezgodno.
ISIDORA: E, bogami meni nije. Baš ću da uživam...(sjedne u fotelju i imitira)... Tata,   donesi mi ladnu kolu, a ti Lazo, uzmi novine i maši pored moje glave da mi rashladiš lice.
OLIVERA (Isidori): I neka Dimitrije pomogne Lazi da rašire veš, a potom ga i      opeglaju... (smiju se a potom Teodori)... Ostavi to. Kad dođe Lazo neka ga on    opegla, a ti se sad odmori. Ajde,  Dora, sine, zovi tatu... (Isidora izađe)... Šta          je? Šta si se ti omusila, izgleda da ti nisu sve koze na broju? Reci.
TEODORA ( bezvoljno): Ma, ništa.
OLIVERA: Ajde, ajde, govori. Znam da ima nešto i to hoću da          čujem sada. Vidim ti po           nosu. Govori, šta je?
TEODORA: Upoznala sam nekog Mišu, hoću reći gospodina Mihajla, koji mi je obečao           da će razgovarati sa svojim tatom da me zaposli u njegovoj firmi.
OLIVERA : Da, pa?
TEODORA: Pa sam večeras trebala da se nađem sa njim.
OLIVERA: Pa gde je tu problem?
TEODORA: Lazarela kaže da idemo večeras u pozorište.
OLIVERA: Pa ti lepo ili povedi i njega u pozorište ili nemoj ići u pozorište. Niko nije     rekao da se mora ići.
TEODORA: Isidora kaže da ti...
OLIVERA: Znam ja šta ona o meni govori, ali skresat ću ja taj njen lajavi i bezobrazni   jezik, videće ona. Pusti ti nju i gledaj ti dete da tebi bude lepo. Zapamti: sama si    sebi najvažnija!
TEODORA (poljubi je radosno): Hvala ti mamice.
OLIVERA: A čime se bavi, taj Mišin tata?
TEODORA: Ne znam, nisam ga pitala. Bilo mi nezgodno, ali Isidora kaže da je pilićar.
OLIVERA: Kakav pilićar?!
TEODORA: Pa kaže da on ima veliku farmu tovnih pilića i da ću ja morati da ih koljem          i ćerupam.
OLIVERA: A otkud ona to zna?
TEODORA: Samo predpostavlja, nije sigurna.
OLIVERA: Ništa se ti, dete moje drago, nemoj unapred sekirati. Izađi lepo sa njim           večeras, provedi se i saznaj sve što te interesuje u jednom prijatnom i         neobaveznom razgovoru. Uz tu tvoju lepotu i od mene nasleđenu inteligenciju,        upotrebi taj svoj šarm i imaćeš gospon Miška na dlanu, ja kad ti kažem.

4. Pojava    
                                            DIMITRIJE, pređašnji
DIMITRIJE: Zvala si me, draga. Gdje gori?
OLIVERA: A, tu si, Dimitrije, sine Mitre. Pa gde se smucaš? Kada si mi potreban nigde           te nema.
DIMITRIJE: Bio sam u garaži, nešto radim.
OLIVERA: Nema ništa da radiš u garaži kada si meni ovde potreban. Šta ima toliko da   se radi u garaži? Ovde, u kući, dragi moj, ima puno više posla.
DIMITRIJE: Možda za tebe, ali za mene ne.
OLIVERA (Teodori): Idi, sine, Tea, malo do sestre... (ova ode)... E, tako. Sada ćeš ti      dragi moj mužiću skuhati nama jednu         dobru kaficu, onako kako samo ti znaš da     svojoj dragoj Oliverici kuhaš, pa da se nešto važno dogovorimo. Ti i ja.
DIMITRIJE: Puna kuća žena, a ja da ti kuham kafu?!
OLIVERA (umiljavajući se): Niko to ne radi kao ti. Ajde, ajde,          dragi moj mužiću,           svojoj dragoj ženici, skuvaj kaficu.
DIMITRIJE: Znam ja te fazone, jutros kafa, a do mraka ću morati i da peglam veš.
OLIVERA: Ne, dragi moj, popodne je peglanje veša, a večeras ćeš morati sa svojim        zetom da čuvaš moju bolesnu i staru majku,           dok nas četiri idemo u pozorište.
DIMITRIJE: Pozorište, kakvo pozorište?
OLIVERA: Ne znam, premijera neke komedije, valjda. Nije bitno, bitno je da ja i moje   kćerke imamo slobodno veče.
DIMITRIJE: Neće moći ove noći, draga moja. Valjda se i ja  nešto pitam  u ovoj kući?
OLIVERA: Pa ti se pitaš, dragi moj, samo kad sam sa sobom razgovaraš. Ti si u pravu    samo onda kada si moj istomišljenik, je li jasno?
DIMITRIJE: Ja ne dozvoljavama ...
OLIVERA: Dosta! Ko je tražio tvoju dozvolu? Milion puta sam ti rekla: Kada sa mnom           razgovaraš, ima da ćutiš!
DIMITRIJE (ljuto): Pa dobro, ženo, ko je gazda u ovoj kući?
OLIVERA (lupi šakom po stolu, ljuto drekne): Dosta, rekla sam dosta!
DIMITRIJE  (ustukne prestrašeno): Pa, zar ne smijem ni          pitati?
OLIVERA: Dobro, pitao si, dobio si odgovor, a sada idi i skuhaj tu kaficu već jedared!
DIMITRIJE (odlazeći): Da, draga. Samo se ti smiri, znaš kako bolesno srce imaš?!

5.Pojava     
                      OLIVERA, potom LAZAR
OLIVERA (imitira ga, dok zvoni telefon): Da, draga ... (javi se) ... Daa?... Ej, ti si           Lazarela, dušo. Kako si mi?... Ništa ne brini operacija  feniks je počela da se          odvija u najboljem redu. Ja sam svog već zgrabila za gušu. Biće, znam, par dana    povuci-potegni, ali me to uopšte ne zabrinjava. Znam šta hoću, znam kako to         hoću, još samo da njega u to ubedim i fertik štreka - odoše zidari... Da, da , daaaa.       Naravno, ništa se ti ne sekiraj. Poslala sam Dimitrija da nam skuva kafice, a svakog trenutka očekujem i tvog Lazu... Ništa se ti ne sekiraj, ne bojim se ja što          su njih dvojica protiv mene, ponosala bih se ja i sa njih desetoricom. Zapamti,     žena je svemoguća! ... Evo, ide tvoj Lazo, ajd, ćao!... (spusti slušalicu, drži se za     grudi i stenje)... Ah, to si ti, zete, baš dobro da si stigao na vreme... dodaj mi,           molim te tablete za srce, te male crvene, eto ih tu kod ogledala.
LAZO (zabrinuto i u panici se ne snalazi najbolje sa njenim tabletama i vodom iz           bokala): Evo, mama, odmah ću, mama... Ništa se nemojte sekirati, mama, i molim           vas bez panike! Ja uzimam stvar u svoje ruke... A da ja ipak zovem hitnu pomoć?!
OLIVERA: Nema potrebe, zete, samo se ti smiri. Hoćeš li i ti jednu tabletu, nešto si mi   bled?!
LAZO (izvinjavajući se): Ne, mama, nije potrebno, ja sam sasvim u redu, brine te me vi.           Vi i vaše zdravlje.
OLIVERA (umorno odahne): Eh, sada je dobro. Moram malo da se odmorim.
LAZO (pomaže joj da se udobno smjesti u fotelji): Da, da, mama. Sasvim ste u pravu,   samo se vi odmarajte.    
OLIVERA: Hvala ti, zete. Dok se ja odmaram, ajde ti, molim te, opeglaj to malo veša     što je ostalo, ja više ne mogu. Vidiš i sam da mi je zlo.
LAZO (buni se): Ja da peglam veš? Pa gdje su vam kćerke?
OLIVERA (razočarano): Uvijek sam ja tvrdila da ti, zete, mene ne voliš i da jedva         čekaš da ja umrem.
LAZO: To nije istina, mama, vi znate da ja vas volim i poštujem kao vlastitu majku i da sam u stanju sve da učinim kako bi vama bilo dobro i ugodno.
OLIVERA: To samo u priči, a kada treba nešto konkretno uraditi, onda se buniš i nestane te tvoje ljubavi i brige.
LAZO: Kako to mislite?
OLIVERA: Pa eto, ni par krpica ne možeš da ispeglaš, a kamo li šta drugo važnije i        teže.
LAZO: Ne kažem da ne mogu... Da vam je to, ne daj bože hitno i za zdravlje bitno, ja     bih rado, ali ovako, pored tri vaše žive kćerke ja da peglam veš i to nakon što sam        se vratio umoran s posla... E, to ne ide.
OLIVERA: Znam ja da ne ide. Kako bi mi krvi dao, kad nečeš tu sitnicu da uradiš?
LAZO: To je za vas možda sitnica ali za mene je krupnica. To je atak na moju muškost, na moj ponos! Meni je još moj    djed govorio: Nagovori li te da joj skuvaš kaficu,   ti ćeš joj ubrzo i noge prati. Gdje mi je punac?
OLIVERA (ponosno): Kuva mi kaficu.
LAZO: A poslije će i noge da vam pere?
OLIVERA (isto kao prije): I noge da mi pere.
LAZO (odlazeći): Za njega neću ništa da kažem, ali što se mene tiče, mogu vam reći da   ni vi ni vaše kćerke ne očekujete od mene ništa slično... (ode).

6. Pojava
                               OLIVERA , DIMITRIJE
OLIVERA (gleda za njim, za sebe): O tom - potom, zete. Na kraju se          mrtvi broje...           (Dimitrije donosi kafu)... Pa gde si ti dosad,          bog te ne ubio?! Po smrt čovek da te           pošalje, života bi se naživeo!
DIMITRIJE: One tvoje Lokice su takav svinjac u kuhinji          ostavile, da to nije normalno.           Prvo sam, dušo, morao to srediti, oprati suđe i sve to da bih došao do šoljica...       Izvoli, kafica.
OLIVERA: Nemoj odmah za njih zapinjati, znaš u kakvoj se mentalnoj fazi sada nalaze.           Šta ti fali, nisu ti šake odpale. Da je sreće tako bi svaki dan. Ionako ništa korisno    ne radiš.
DIMITRIJE: A u kakvoj su to mentalnoj fazi, života ti? Uhvatila ih panika, godine           prolaze, a još se nisu udale, je l           to?
OLIVERA: I to između ostalog. Nemoj da si puno radoznao, nego sipaj tu kaficu, kad si           je već doneo.
DIMITRIJE: Bogami, ženo, ja imam osjećaj da se u ovoj kući nešto čudno kuha. Kao da           se sprema neka pobuna.
OLIVERA: Pobuna na brodu Bounti, sa Marlon Brandom u glavnoj ulozi. Sećam se tog           predivnog filma. Tada je on, taj Brando, doveo sa Tahitija, gde je sniman taj film onu Tahičanku, kako li se ono zvaše, i oženio je.
DIMITRIJE: Lako ću ja za Marlon Branda i njegove žene, ali šta ću ja sa mojim ženama           ovdje, na ovom brodu, koji, rekao bih, polako tone. Kao Titanik.
OLIVERA: I to je krasan film. Kad čovek vidi sve to bogatstvo i taj luksuz tačno mu      dođe da poželi da i on bude na tom tragičnom brodu.
DIMITRIJE: Ma nemoj?!
OLIVERA: Na časnu reč. I da, ako treba i umre na njemu. Bolje živeti ko čovek    nekoliko dana, nego patiti se kao pas.
DIMITRIJE: A šta to tebi kao fali? Šta? Imala si i imaš sve što jedna žena može    poželjeti: divan i udoban brak, tri kćerke kao jabuke lijepe, proputovala si cijeli           svijet uzduž i poprijeko i sve tako. Šta bi još željela?
OLIVERA: Hoću malo pažnje i ljubavi. Eto, toga mi nedostaje.
DIMITRIJE: Pa evo, skuhao sam ti kaficu.
OLIVERA: Kaficu. Skuhao mi čovek kaficu i kao da je boga za bradu uhvatio. A kada   bih te zamolila da dopeglaš ovaj veš ti bi se onesvestio.
DIMITRIJE: Što bih se onesvijestio? Ih, koliko sam ja veša ispeglao oko tvojih poroda i           čuvanja trudnoće, pa dok si u   bolnici bila i u vojsci dok sam bio... Evo, samo      dok popijem kaficu, brzo ću ja to, vidjećeš.
OLIVERA: Možeš ti to uporedo. Koliko sam ja puta morala u životu dva pa čak i tri       posla da radim istovremeno? Ajde, dušo, fataj se pegle, nemoj da te molim po sto           puta. Ako nećeš, ti reci. Ja ću ovako bolesna i dabogda ti odmah umrla, na         mestu. Pa neka te tvoja savest proganja čitav život. Pa kad svet počne da te         ogovara, sa tvojim imenom će svoja pogana usta ispirati.
DIMITRIJE (ustaje lijeno i počinje da pegla): Dobro, dušo, dobro. Što odmah kuneš?   Evo, peglam. Vidiš? Nije to ništa naročito.
OLIVERA: Pa i nije. To ste vi muškarci napravili kao neki bauk da muškarac, zaboga,    pegla veš, kao navodno ženski posao. Zašto bi to bio izričito ženski posao, je li?    Zašto?
DIMITRIJE: Što mene napadaš? Nisam ja to izmislio.
OLIVERA: Nisi, ne kažem da jesi, ali si to podržavao, videla sam.
DIMITRIJE: Gdje si vidjela? Kada?
OLIVERA: Uvek i svuda. Te, mi muškarci ovo, te mi muškarci         ono. Milion puta sam te           čula kada kažeš: Kada se žensko rodi, samo se metla u kući raduje.
DIMITRIJE: Pa ne kažem ja to...
OLIVERA: Ili: Kada se žensko rodi, kad je mala paziš da ne padne sa kreveta, a kada      naraste paziš da ne padne na krevet, a muško, kako god padne dobro mu je.
DIMITRIJE: Tako narod kaže...
OLIVERA: Narod, veliš? Dobro, neka je i narod,  samo narod ne mora uvek da bude u pravu, zar ne?
DIMITRIJE: Ne velim. Ali ima i ona, narodna: Što se priča ili je bilo ili će biti.
OLIVERA: Samo se ti drži naroda pa ćeš videti gde ćeš završiti.
DIMITRIJE: Gdje?
OLIVERA: Na ulici, dragi moj gazda Mitre, na ulici. Sam kao pas. Gde će ti onda biti   taj tvoj narod? Gde? Neće te ni   pogledati. Okretat će glavu od tebe kao da si          gubav. A mi ćemo, dragi si moj, lepo ruku pod ruku, nas četiri gracije, jezditi kroz život. Eto, to te čeka budeš li se ti i dalje držao tih tvojih narodnih poslovica i         umotvorina. Peglaš li?
DIMITRIJE: Peglam, peglam. Valja li kafica?
OLIVERA: Lepa je, a lepo je i tebe videti kako peglaš, da znaš           kako si mi lep tako za           tim stolom i sa peglom u ruci, ti bi promenio profesiju.
DIMITRIJE: A nekada sam ti se sviđao sa tacnom u konobarskom odijelu. Bila si oduševljena mojim gracioznim i spretnim pokretima.
OLIVERA: I jesam. Naročito mi se svidelo, kada kroz celu salu nosiš tacnu punu pića     samo na tri prsta, a kada priđeš          stolu na koje treba da spustiš to piće, ti je blago      zavrtiš samo na jednom prstu. Eto, na tu si me foru zbrzio... (panično)... Šta si       stao sa tom peglom, progorećeš mi veš?!
DIMITRIJE: Neću, dušo,ne boj se!... Na tu foru?! A ja sam mislio na moje brčiće kao    kod Klerk Gebla u filmu        “Prohujalo sa vihorom”.
OLIVERA: I ti i tvoji slavni brkovi ste već davno prohujali sa vihorom, dragi moj Gebl.           Peglaš li?
DIMITRIJE (duboko uzdahne): Peglam, peglam... (tiho pjeva)... Da smo se ranije         sreli, bilo bi drukčije sve... (dok ona srće kafu, za sebe tiho)... Na vrijeme bih te poslao do sto đavola!
OLIVERA (pijući kafu): Molim? Nisam te čula, kafa je suviše vruča, pa sam morala da srčem. Šta si rekao?
DIMITRIJE: Ništa, dušo, ništa što bi sada bilo bitno... I to je prohujalo sa vihorom, bolje           reći sa mladalačkim lahorom.             

7. Pojava
ISIDORA i pređašnji
ISIDORA (ulazi u kimonu budista ili u trikou, pobožno): Hari Krišna!... Pa dobro ćale, zar još nisi završio sa tim vešom? Meni treba taj sto.
DIMITRIJE (izvinjavajući se): Evo, sine, da samo završim još jedan rukav.
ISIDORA (gurne sve sa stola i penje se na njega): Peglat ćeš kasnije. Meni je sada         vrijeme za meditaciju.
DIMITRIJE (žurno i pažljivo sakuplja tek ispeglani veš): Za šta?
OLIVERA: Za meditaciju. Dete treba da meditira, a ti si razvukao sa tim vešom pola      dana.
DIMITRIJE: Pa zar na stolu?!
ISIDORA (koja je već sjela prekrstivši noge i priprema se da počne sa meditacijom):           Naravno, na stolu, a gdje bi ti?
DIMITRIJE: Ja, recimo, ne bih nigdje meditirao, ja bih nešto popio pa malo u krpe,  da           dremnem. Druga sam smjena i valja mi noćas bar do dva sata tancati po restoranu i služiti pijandure.
OLIVERA: I usput ćeš popiti i ti koju da budeš u istom elementu sa svojim gostima.
DIMITRIJE: Neću, dušo, škole mi.
OLIVERA: Ih, jake ti škole, konobarski kurs na omladinskoj radnoj akciji još 1973., na   Kozari.
ISIDORA: A otkuda ti to znaš, mama?
OLIVERA (razočarano): Ah, i ja sam bila na toj akciji. Da sam, bogdo, nogu slomila,    nego što sam otišla, bolje bi mi bilo.
DIMITRIJE: I ona je tamo završila kurs... (smijulji se)... za traktoristu!
ISIDORA (Radosno): Kevo, stvarno?! I vozila si traktor, sa onolikim točkovima?...        (ocu)... Znaš koliki su? Ovoliiiki!
DIMITRIJE: Jok, ti znaš.
OLIVERA: Ajde, dete, ti meditiraj, ti Dimitrije idi da vidiš da li babi šta treba, a ja ću    malo da dremnem u sobi i probudite me na vreme da se spremimo za pozorište.
 DIMITRIJE: Pa ne mogu da idem u pozorište, već sam ti rekao da sam danas druga           smjena!
OLIVERA: A ko je tebe zvao u pozorište?
DIMITRIJE (zbunjeno): Pa sad si rekla...
ISIDORA: Tata, ne idu muškarci, samo nas četiri...
OLIVERA: ... Gracije.
DIMITRIJE: Gracije? A Lazo? Šta će on da radi?
ISIDORA: Pa neko mora da pripazi na babu. Ne možemo svi da idemo.
OLIVERA: A i ti da si pravi punac, ti bi lepo javio svome šefu          da ne možeš doći na           posao i ostao bi zetu praviti društvo.   Neka malo i tvoj šef uzme tacnu u ruke, a    ne da ih stalno drži u džepovima od hlaća, bože mi oprosti.
DIMITRIJE: A šta da mu kažem, zašto ne mogu doći na posao?
ISIDORA: Kaži da si bolestan.
DIMITRIJE: Kako bolestan kad me ništa ne boli?
OLIVERA: Boli te, naravno da te boli.
DIMITRIJE: A šta me to, kobajagi, boli?
OLIVERA: Boli te briga i za njim i za drugom smenom!
DIMITRIJE (buni se): Ali ja to ne mogu! To se kosi sa mojim principima! Ja moram      ostati dosljedan sebi.
OLIVERA: Pa ostani, ko ti brani. Zar ti nije preči zet od tih pijandura?
DIMITRIJE: Pa, jeste ali...
OLIVERA: Nema tu nikakvo ali! Proceni sam, ko ti je važniji: on ili one pijandure,        donesi zaključak i budi dosledan sebi, to jest, ostani sa zetom da pazite na babu!... (ode)
DIMITRIJE (kćerki): Šta bi ovo, sine?
ISIDORA (počinje da meditira): Još je davno slavni i jedan od          najvećih svetih učitelja           Indije, Šrila Prabhupada rekao:           U vrlini  možeš shvatiti stvari - znanje!
DIMITRIJE: Znanje?! E, shvatio sam ja znanje. Vidim ja svoje          dobro jutro. E, pa           milostive moje Gracije, neće moći tako kako ste naumile... (kreće ljuto za     ženom)... Neće moći ove noći!


8. Pojava
TEODORA, ISIDORA
TEODORA: Dora, brzo, baba te zove... (kad vidi da se ova ne javlja,          priđe joj blizu,           zagleda je, maše joj rukom ispred otvorenih          očiju): Dora, šta je to s tobom?...           (panično)... Isidora! Isidora, nemoj da me plašiš... Gdje si ti, u kojem filmu?
ISIDORA (sasvim smireno, blaženo): Nirvana.
TEODORA: Šta je to?... Gdje ti je to?
ISIDORA (jednako): Mjesto blaženstva. Raj u duši.
TEODORA: Biće nama nirvana ako nam baba uvede nove sankcije zbog neposlušnosti i           ...
ISIDORA i TEODORA (uglas, promuklim staračkim ali         oštrim glasom): ... Građanske           neposlušnosti!...(smiju se)... Idemo da vidimo šta želi kraljica majka! ... (odu).

          9.Pojava
             DIMITRIJE, LAZO
DIMITRIJE (nakon izvjesnog vremena proviruje): Dođi, Lazo,          put je           slobodan.
LAZO (osvrće se): Ne znam šta je tako hitno i tajanstveno.
DIMITRIJE (povjerljivo): Veoma, veoooma hitno... (blago ga gura ka fotelji)... Sjedi.           Najprije sjedi i smiri se.
LAZO: Zašto ja da se smirim, pa ti si nervozan.
DIMITRIJE: Nervozan? Ja nervozan?!
LAZO: Nervozan, paranoičan, paničan.
DIMITRIJE: Ne, dragi moj zete, nisam ja ništa od toga. Ja nisam nervozan, ja sam... ljut,           bijesan. Na ivici sam razuma i ako se ovako nastavi ja ne odgovaram za svoje           postupke.
LAZO: Hoćeš li mi, napokon, objasniti o čemu se radi?
DIMITRIJE: Pa, zar ti ne vidiš? Slijep si kod očiju? Pa, vidiš li ti, čovječe, da je u         pitalju zavjera?
LAZO: Zavjera?
DIMITRIJE: One su se urotile protiv nas dvojice.
LAZO: Urotile? Kako misliš urotile?
DIMITRIJE: Urotile naravno. Šta ima tu da se nekako misli? Zna se kako se neko uroti   protiv nekoga!
 LAZO: Znam, ali...
DIMITRIJE: Hoće da uvedu matrijarhat. Da nas osedlaju, zauzdaju i jašu kroz ovaj        ionako već smaknuti svijet. Hoće da je njihova poslednja, da nam komanduju i       zapovijedaju i, ako ne budemo poslušni, da nas šutnu ko praznu konzervu niz        ulicu. Eto, to žele.
LAZO: Šutnuće nas i ako budemo slušali. Znam ja svoju Lazarelu, ona ne voli mlakonje           i papučare.
DIMITRIJE (zabrinuto): Znači, svakako nam je noga?
LAZO: Izgleda.
DIMITRIJE (sjeti se): Imam ideju! Pređimo u kontranapad.
LAZO: Da, ali kako?
DIMITRIJE: Lako.
LAZO: Kako lako?
DIMTRIJE: Tako lako, jednostavno lako. Pređemo u kontranapad i pobijedimo.
LAZO: A kako da pređemo u taj tvoj kontranapad, šta da radimo?
DIMITRIJE (zabrinuto): Ne znam. Treba nešto smisliti.
LAZO: Da je u pitanju neki pijani gost, lako bih ja sa njim, ali ovih pet dama...
DIMITRIJE: Gracije, tako same sebe nazivaju. I nije pet, nego četiri. Bolesnu babu ne           računaj. Olivera je komandant parade, a njena majka je bezopasna. Četiri, četiri           Gracije... (sjeti se)... Bravo! Tako ćemo i uraditi. Ti i ja smo kolege, konobari. Mi ćemo, jednostavno, da zamislimo da su u pitanju četiri pijane osobe, koje nas         gnjave i maltretiraju, a koje, u stvari, nama često valjaju u životu, pa ih ne       smijemo jednostavno izbaciti iz kafane. Nego, onako, polako, lijepim      riječima       uzeti ih pod svoju kontrolu i poslati u krevet.
LAZO: U krevet? Zar u tvojim godinama?
DIMITRIJE: Ma, nisam mislio u tom smislu riječi, nego onako          figurativno... (ljutne           se)... Šta si mislio sa tim u mojim godinama? Nije meni sto godina!
LAZO: Nije, naravno. Oprosti, ali kada si to rekao ja sam odmah pomislio na seks, pa...
DIMITRIJE: Na seks? Vi mladi ni na šta drugo i ne mislite nego na seks.
LAZO: Dobro, šta predlažeš?
DIMITRIJE (čuje da neko dolazi):Evo ih, dolaze. Razgovarat ćemo uspust. Brišimo...    (odu desno)




10. Pojava
OLIVERA, potom LAZARELA
OLIVERA (sama): Pa u ovoj ludoj kući, čovek ne može spavati ni par minuta na miru...           (osvrće se)... Pa gde su sada svi nestali?... (ulazi Lazarela)... A tu si, šta se to        događa u ovoj ludekani?
LAZARELA: Ne znam o čemu govoriš, tek sam stigla iz grada.
OLIVERA: Svi ti glasovi, vrištanje, smeh, glasno šaputanje, nije mi dalo ni oka sklopiti,           a sada kada treba da dobiju moje grdnje zbog toga, svi su nestali.
LAZARELA: Pojma nemam. Znam samo da sam vidjela Lazu i starog kako          žurno           izlaze iz stana i idu prema garaži. Nešto su   grdno raspravljali, bolje reči      dogovarali.
OLIVERA: Njih dvojica zajedno idu u garažu?! Pa, tvoj Lazo nikada nije išao u tatinu    garažu, to je sveta zemlja, zabranjena zona sa sve osim njegovog veličanstva oca      porodice. To je meni nešto sumnjivo.      Nešto smeraju sigurno. Moramo brzo saznati šta je to. Idi, brzo, zovi svoje sestre.
LAZARELA: Gdje su?
OLIVERA (nervozno): Gde su, gde su? Šta ja znam gde su?! Nisu, valjda, u        Bangladešu. Ako nisu u svojoj sobi, onda su sigurno kod bake. Idi, brzo ih dovedi          ovde.
LAZARELA: A baka?
OLIVERA: Šta, baka?
LAZARELA: Šta ću ako baka bude zahtijevala da one ostanu kod nje?                 
OLIVERA: Reci joj da je stvar veoma hitna i da ću joj vratiti njene mezimice, samo        kada se završi samit.
LAZARELA: Samit?
OLIVERA: Sastanak na vrhu. To ti je to. Ajde, požuri...           (Lazarela ode)... Oni će mene           da pređu?! Nema toga ko je mene prešao. Ne, taj se nije još rodio... Treba samo     dobro razraditi plan... Kao prvo, treba saznati šta se to domunđavaju u toj garaži? Radi se o mojoj glavi, garant. Drugo, treba pronaći načina kako da ih zavadimo.          Divide et impera, kažu stari, mudri Latinjani, zavadi pa vladaj. Ali kako kada se           drže jedan drugog kao pijan plota. Stari konobarski fazoni, uvijek jedan drugom         leđa čuvaju. Čak i za isti tim navijaju, za Zvezdu. E, ja im tima! Kakav tim, takvi   navijači... (okrene se ka vratima odakle dolaze njih tri)... Napokon, brzo, brzo,      sedite da se dogovorimo.



11. Pojava
OLIVERA, LAZARELA, TEOORA, ISIDORA
LAZARELA: Evo, jedva sam ih pronašla. Možeš misliti,          zavukle su se na tavan.
OLIVERA: Na tavan? Šta ste tamo tražile?
ISIDORA: Ništa posebno, onako preturale smo po starim stvarima.
OLIVERA: Vas dve nikada ne radite ništa onako, uvek postoji neki razlog. Šta ste tačno tražile, ako to nije opet neka vaša velika tajna?
TEODORA: Tražile smo neku tvoju staru haljinu, treba mi za pozorište.
LAZARELA: Šta, zar ćeš u pozorište ići u nekoj staroj, demode haljini?
ISIDORA: Ona ne ide sa nama u pozorište. Ima sudar sa          pilićarem.
LAZARELA: Kojim pilićarem?
TEODORA: On nije pilićar. Možda njegov otac ima pilićarsku          farmu ali on ne. Miša, to           jest gospodin Mihajlo je pravnik i uskoro će položiti advokatski ispit i otvoriti        svoju privatnu advokaturu.
ISIDORA: Piju, piju, piju!      
TEODORA (pojuri je oko stola i fotelja): Ma prestani da me izazivaš, kose ću ti   počupati!
OLIVERA (drekne): Dosta više vas dve... (stanu)... Imamo važnijih stvari za razgovor    nego što je taj pilićarski advokat.
LAZARELA: Još nam nije rekla šta će joj ta tvoja stara haljina.
TEODORA: Pa, rekla sam vam. Treba mi za pozorište. Naša dramska sekcija priprema   neku Nušićevu komediju, ja imam jednu od uloga i treba mi ta haljina.
OLIVERA: Zar ti, dete, misališ da sam ja toliko stara da imam haljine iz Nušićevog           vremena?
TEODORA: Ne, naravno da ne mislim, ali neka stara haljina koja seviše nigdje ne nosi, mogla bi poslužiti. Ni mi u publici nećemo imati nikog iz tog vremena, pa tako će izgledati kao da je to autentična garderoba.
LAZARELA: Tako ćete stvoriti krivu sliku u očima novih naraštaja o           modi iz tog           vremena. Znate li vi koliko se razlikuje Nušićeva moda i moda iz maminog vremena.
ISIDORA: Nemaju pojma.
TEODORA: Jok, ti imaš pojma. Za tebe su savremenici Betoven i Đorđe Marjanović.
ISIDORA: Fosili.
OLIVERA: Izgleda da ću morati vama dvema da zavedem sankcije, umesto našim           muškarcima... Dosta! Neću više ni reč da čujem o advokatskoj haljini i pozorištu    za piliće. Znate pravilo: Kada sa mnom razgovarate ima da ćutite! Je li to jasno?...      (njih tri sjedaju  i klimaju glavom u znak odobrenja) ... Tako, a sada prećimo na      stvar...U našoj kući su se popčele događati čudne stvari..?
ISIDORA (sa strahom): Pojavili su se duhovi?!
OLIVERA: Ne, nešto još gore. Vaš otac, a moj muž i Lazarelin          muž, moj zet a vaš           dever, to jest zet i punac među sobom...
LAZARELA: Dimitrije i Lazo.
OLIVERA: Tačno, oduvek si znala da nađeš pravu reč. Dakle, njih dvojica nam, izgleda, pripremaju zaveru. Izgleda da su nanjušili šta im smeramo, pa hoće da         nas preduhitre. Budimo razumne, oprezne i delotvorne.
TEODORA: Kako?
LAZARELA: Šta da radimo?
OLIVERA: Imam ideju: idemo kod babe ona će nam sigurno pomoći.
ISIDORA: Pa jadna baka teško i govori a kamo li da se sa nama juri po kući i        nadmudruje sa našim muškarcima.
LAZARELA: Nisu za tebe to naši muškarci. Dimitrije jeste naš otac, ali je Lazo MOJ      muž.
OLIVERA: Ništa se ti ne sekiraj, moja mama je sahranila tri muža. Možemo mi od nje    puno toga naučiti. Idemo... (odu lijevo).

12. Pojava
DIMITRIJE, LAZO
DIMITRIJE (ulaze u sobu spremni za veliko spremanje, u keceljama, sa pajalicom i           krpama za prašinu): Dođi zete.          čuo si šta su rekle.Kada se one budu vraćale,           počiljemo sa našom predstavom.
LAZO: Najprije pripremi čašu vode i šećera jer kada nas Olivera vidi past će u nesvijest.
DIMITRIJE: I one njene male crvene tablete za srce.
LAZO: Mislim da je njeno srce sasvim u redu.
DIMITRIJE: Ma, naravno. Vidio sam je kako tu bočicu puni sa         tik-tak bombonicama,           ali se pravim da joj vjerujem.   
LAZO: I ja, zbog mira u kući. Ugađam joj, dodvorujem se. Mogu ti reći da da mi je već muka od toga. Tebi svaka čast, ali volio bih da se Lazarela i ja negdje odselimo.     Da imamo svoj dom i svoje brige i svoje radosti.
DIMITRIJE: Shvatam te. I ja sam imao punicu. Imam je i danas, ali sada je to sasvim     druga osoba. Dok je bila mlađa           zagorčavala mi je životgdje god je stigla. Dva         puta sam htio da se razvedem sa Oliverom, samo zbog nje.
LAZO: Čuo sam dobar fazon. Perica u školi prvi put čuo za Adama, pa pita oca: Da li je           Adam imao punicu? Nije sine, kaže mu otac, Adam je živio u raju.
DIMITRIJE (smiju se): Ta ti je dobra!... (osluškuje)... Evo ih, idu. Hajde počnimo...           (ustaju, rade po kući i pjevaju)... Volem diku!
LAZO (pjeva): Volem diku!
DIMITRIJE (pjeva): Volem diku!
LAZO (pjeva): Volem diku!
DIMITRIJE i LAZO  (u glas): Sojčice, devojčice, volem diku,           ime moje i   dikinu           naju!...(One uđu, zastanu na vratima i u čudu se krste, oni se prave da ih ne vide i           dalje rade i pjevaju)... Sojčice, devojčice, volem diku, ime moje i dikinu naju!
DIMITRIJE (pjeva): Al ne volem!
LAZO (pjeva): Al ne volem!
DIMITRIJE (pjeva): Al ne volem!
LAZO (pjeva): Al ne volem!
DIMITRIJE i LAZO  (u glas): Sojčice, devojčice, al ne volem, ime moje dikinoga taju...           Sojčice, devojčice, al ne volem, ime moje dikinoga taju..
DIMITRIJE (pjeva): Dikin taja...
LAZO (pjeva): Dikin taja...
DIMITRIJE (pjeva): Dikin taja...
LAZO (pjeva): Dikin taja...
DIMITRIJE i LAZO  (u glas): Sojčice, devojčice dikin taja ime moje mnogo zapoveda!           Sojčice, devojčice dikin taja ime moje mnogo zapoveda!
DIMITRIJE (pjeva): Tresi, mesi...
LAZO (pjeva): Tresi, mesi...
DIMITRIJE (pjeva): Tresi, mesi...
LAZO (pjeva): Tresi, mesi...
DIMITRIJE i LAZO  (u glas): Sojčice, devojčice tresi, mesi ime moje i vina donesi!           Sojčice, devojčice tresi, mesi ime moje i vina donesi!

13. Pojava
OLIVERA, LAZARELA, ISIDORA, TEODORA, DIMITRIJE , LAZO
LAZARELA: Lazo! Šta to treba da znači?!
OLIVERA: Provredneli se naši muškarci, eto šta je.
ISIDORA: Napokon znaju ko je gazda u ovoj kući... (oni se klanjaju).
TEODORA: Sutra će snijeg pasti.
DIMITRIJE: U pravu ste, drage naše dame...
LAZO: ... Gracije..!
DIMITRIJE: Drage naše Gracije. Mi smo shvatili ko je gazda u          našoj kući, pardon u           vašoj kući.
LAZO: Zato smo odlučili da pjevamo i igramo kako vi dirigujete.
DIMITRIJE: Izvolite, vaše veličanstvo, dirigujte.
OLIVERA (zbunjena): Šta da dirigujem? Kako?
DIMITRIJE: Pa lijepo, kako si i naučila. Zapovijedaj.
LAZO: Izdajte naređenje, šta dalje da radimo?
ISIDORA (Teodori): Ovo meni ne miriše na dobro.
TEODORA: Ma, zezaju se, zar ne vidiš?
OLIVERA: Znate šta ćete da uradite? Nosite mi se sa očiju, da vas ne vidim više, je l     jasno?... (otme pajalicu od Laze pa zamahne na Dimitrija)... Ma, čujete li vi šta   vam govorim... (oni zbrišu desno)?
LAZARELA (priđe majci koja sva zadihana sjede u fotelju drčeći se za srce): Mama,    smiri se, nemoj se uzrujavati!
OLIVERA: U grob će me sahraniti ova dva hohštaplera!
ISIDORA: Pa dobro baba kaže, nema šanzi da mi njih dvojicu zauzdamo dok su   zajedno. Treba ih razdvojiti.
TEODORA: Zavaditi.
OLIVERA: Pobiću ih!... Oni sa mnom da se šprdaju? Kao da sam ja neka njihova           kafanska pevaljka!
ISIDORA: Pa bila si nekada. Možda se stari sada sjetio.
OLIVERA: Setio! Kud baš sad da se seti pa tu pesmu da pevaju?!
LAZARELA: Šta je posebno važna ta pjesma
TEODORA: Na tu ga je pjesmu, vjerovatno zbarila?!
ISIDORA: Nek nije na piliće... (Teodora je pojuri a oba bježeći oko mame i Lazarele    pijuće i maše laktovima kao krilima)... Piju, piju, piju!
LAZARELA: Prestanite!... Pa jeste li vi normalne? Baka samo što nam je živa, mama     ovdje dobila lupanje srca, a vi se ko dječurlija jurite!
TEODORA: Pa kada me izaziva.
ISIDORA: Malo se šalimo.
OLIVERA (umornim glasom): Idite vas dve devojke y svoju sobu. Ajde, ajde, Lazarela će paziti na mene.
ISIDORA  i TEODORA (polazeći, u glas): Dobro, mama.
LAZARELA: I da vas nisam čula!
ISIDORA  i TEODORA (polazeći, u glas): Dobro, mama... (zasmijaše se pa odjuriše u           svoju sobu).

14. Pojava
      OLIVERA  i LAZARELA
OLIVERA : Bolje da smo same.
LAZARELA: Sa onim dvjema glupačama se ne može ništa planirati.
OLIVERA : NJih dve su dobre samo da se brinu o babi i ništa drugo,
LAZARELA: A ni za to nisu baš najbolje rješenje. Neki dan su se zezale sa njom, pa je, kao, spremile za pozorište. Obukle je u onu njenu haljinu još sa vjenčanja i         našminkale. Jadna baba je stvarno pomislila da će moći da hoda. Krenula jadna   iz kreveta i stropoštala se. Dobila je tako lupanje srca da sam jedva uspjela da je smirim.
OLIVERA : Jadna moja majka, zar je to zaslužila? Što mi nisi rekla pre, kose bi im           zapalila.
LAZARELA: Ja sam im zalijepila svakoj po jedan vaspitni šamar i to im  je dosta.
OLIVERA : Dobro, neka si. Samo nemoj da ti to pređe u naviku. A sada idemo se           spremati za pozorište. Usput ćemo razraditi plan kako da zauzdamo naše     muškarčine jednom za svagda.
LAZARELA: Imam osječaj da je većeras noć okršaja.
OLIVERA : Dan DE!
LAZARELA: Tačno, dan DE. Ili  mi ili oni. Idemo ... (sasvim glasno)... Čuvajte se           genijalci - dolaza vam četiri Gracije! ... (odu lijevo).


Z a v j e s a




D R U G A    S L I K A
Ispred zavjese tri-četiri kafanska stola sa šarenim stoljnjacima i plastičnim cvijećem na njima. Na zidu je neka kič slika. Dimitrije drijema za prvim stolom do izlaza u šank, a sa kasetofona na stolu mu svira neki narodnjak. Nakon izvjesnog vremena ulaze gospođa i gospodin Petrović, razgledaju gdje bi sjeli (ona bira sad jedan, sad drugi sto; sjedne na jednu stolicu, pa na drugu). Ona je bezvoljna a on pun ljubaznosti i pretjerano servilan.

1.Pojava
DIMITRIJE,  GOSPOĐA i  GOSPODIN PETROVIĆ
G-đa PETROVIĆ: Gdje si me ovo doveo? Kao da je Kusturica birao ambijent za svoj     film.
G-din PETROVIĆ: Jedino ćemo ovdje, dušu biti na miru. Možemo lijepo razgovarati.
G-đa PETROVIĆ: A o čemu važnom treba da razgovaramo? Kada si          me nazvao i rekao           da odmah izađem sa posla i da me čekaš pred ovom kafančugom, rekao si da treba          o nečemu važnom da razgovaramo i nešto veoma bitno da se dogovorimo.
G-din PETROVIĆ: Strpi se, dušo, sve ću ti objasniti. Daj         najprije da naručimo našto...           (osvrće se prema Dimitriju, pa glasno)... Konobar?!... (kad ovaj ne reaguje, lupa           pepeljarom po stolu i glasnije)... Halo, konobar! Zar si ti          gluv?
G-đa PETROVIĆ: Ne viči, nisi u kafani.
G-din PETROVIĆ: Pa nego gdje smo i ja uopšte ne vičem. I šta misliš, kako drugačije    da ga probudimo... Konobar!
G-đa PETROVIĆ: Ovako se to radi, bez nerviranja... (okrene se prema konobaru pa      drekne koliko god može)... Konobar, da platim!
DIMITRIJE (prestrašeno skoči, malo se sredi i priđe im): Dobar dan, želim. Gospođice,           moram vas upozoriti da imam   jako slabo crce i da sam preživio već dva infarkta, a treći kao što znate mora da bude koban.
G-din PETROVIĆ: Gospođa, ne gospođica. Gospođa Petrović.
DIMITRIJE: I zvinjavam se... Izvolite, šta želite?
G-din PETROVIĆ: Mi bismo da naručimo, ako može?
DIMITRIJE: Može, kako neće moći, samo izvolite, stojim vam           na raspolaganju.
G-đa PETROVIĆ: Stojite vi meni na mantilu.
DIMITRIJE: Oh, izvinite. Dopustite... (pomaže joj da skine mantil koji pažljivo prebaci           preko slobodne stolice)... Izvinjavam se, vješalicu nemamo, nemamo više, od       kada  ju je Grga Pivopija razbio šefu o leđa. Izvinjavam se.
G-đa PETROVIĆ: Prestani više da se izvinjavaš i donesi nam vješalicu, kilo bijeloga i    sifon sode.
DIMITRIJE (smješka se): Vi se šalite, gospođo Petrović. Pa, već sam vam rekao da           nemamo vješalicu.
G-đa PETROVIĆ: Ne tražim vješalicu za moj mantil, nego vješalicu za moj stomak!
G-din PETROVIĆ: Kako to misliš, dušo, da stomak objesiš?
G-đa PETROVIĆ: Ne mislim ga objesiti, nego nahraniti. A obješen mi je već od gladi.   Da me nisi izvukao sa posla i dovukao u ovu rupu, on bi već davno bio pun,          naručila sam za pauzu frtalj bureka i kiselo mlijeko.
DIMITRIJE: Pa šta sada, u stvari želite: burek ili vješalicu.
G-din PETROVIĆ: Odluči se, dušo, samo brzo. Nemamo baš vremena na pretek.
G-đa PETROVIĆ: Rekla sam već, vješalicu, kilo bijelog i sifon          sode.
DIMITRIJE: Želite salatu?
G-đa PETROVIĆ: Ne, daćete mi samo puno luka, bijeloga, naravno.
G-din PETROVIĆ: Zar se ne misliš vraćatio na posao?
G-đa PETROVIĆ: Mislim naravno, ali smo smislile dobru caku da nas stranke ne gnjave           puno. Nažderemo se bijeloga luka na pauzi i ni jedna stranka ne izdrži više od      dva minuta u kancelariji.
DIMITRIJE: Dobar fazon, moraću ga isprobati kod punice.
G-din PETROVIĆ: Ja sa punicom nemam problema, je li tako, dušice?
G-đa PETROVIĆ: Naravno da nemaš kad je umrla prije dvije godine.
G-din PETROVIĆ: Hoću reči, nisam nikad ni imao problema. Mi smo se baš lijepo           slagali... (krsti se)... Bog dušu da joj prosti.
DIMITRIJE (obrati se njemu): A vi? Želite li vi da naručite?
G-din PETROVIĆ: Ja bih...
G-đa PETROVIĆ: NJemu samo čaj od nane. Sada mu ništa drugo neće i ne može umiriti           taj prokleti čir na dvanaestpalačnom želucu.
G-din PETROVIĆ: Na crijevu, dušo.Čir mi je na dvanestpalačnom crijevu, ne na želucu.
G-đa PETROVIĆ: Tako sam i rekla.
DIMITRIJE (zapisuje): Znači i jedan čaj od nane. To je sve?
G-đa PETROVIĆ: Sve naravno, zar je malo?
G-din PETROVIĆ: Ali dušo... (konobar krene)... Sačekajte trenutak! ... (njoj)... Dušice,           mogao sam i ja nešto da pojedem. Čir nisam osjetio već mjesec dana, još od kada si razbila onu porculansku vaznu što sam ti poklonio za rođendan.
G-đa PETROVIĆ: Pa kad si me naljutio. Zbog tebe i tvoje glupe lige šampiona, ja sam           propustila moju omiljenu seriju.
DIMITRIJE: Prego, amore mio!
G-din PETROVIĆ: Pa šta veliš, dušo? Mogao bih i ja nešto da          pojedem?
G-đa PETROVIĆ: Dobro, može. Donesi mu pileću supicu, neslanu i bez bibera... (on bi           da nešto kaže)... Ni riječi više na tu temu inače ću se predomisliti.
G-din PETROVIĆ: Dobro dušo, kako ti kažeš.
DIMITRIJE: Bićete uslužni... (ode).
2. Pojava
        G-din PETROVIĆ,  G-đa PETROVIĆ
G-đa PETROVIĆ (gleda za konobarom): E, ja smotanijeg konobara nisam srela u svom           životu.
G-din PETROVIĆ: Napokon sami. Znaš, dušo, došlo je do nevjerovatnog razvoja           situacije, u moju, to jest u našu           korist.
G-đa PETROVIĆ: To što sam ti dopustila da pojedeš supicu, nije nikakav nevjerovatan razvoj situacije i nemoj ništa da si umišljaš. Od sutra opet totalna dijeta, je l jasno?
G-din PETROVIĆ: Ne govorim o tome.
G-đa PETROVIĆ: Ali ja govorim i govorit ću uvijek. Dijeta i samo dijeta!
G-din PETROVIĆ: To kao kad je Cigo učio magarca da gladuje, pa veli: Ja ga taman     naučio, a on crko!... (glasno se zasmije, a kad vidi da je ona ozbiljna, naglo prestane).
G-đa PETROVIĆ: Da sam na tvom mjestu ne bih se šalila sa tako ozbiljnim stvarima.
G-din PETROVIĆ: Dobro, nećemo više na tu temu. Nisam te ja ovdje        pozvao da bismo           pričali o mojoj dijeti i mom čiru, nego o nećemu važnijem za naše živote.
G-đa PETROVIĆ: Za život nema ništa važnije od zdravlja.
G-din PETROVIĆ: Ali hoćeš li ti meni dopustiti da ja tebi kažem šta           imam da ti   kažem, pa da o se tome dogovorimo?
G-đa PETROVIĆ: Pa, reci već jednom, šta si tu zapeo: čir, pa čir?!
G-din PETROVIĆ: Napokon. Znaš, dušo, došlo je do nevjerovatnog razvoja situacije, u moju, to jest u našu korist.
G-đa PETROVIĆ: To si već rekao, dalje.
G-din PETROVIĆ: Slušaj: Imam ponudu da promijenim i zanimanje i radno mjesto i     firmu. Odlična ponuda!
G-đa PETROVIĆ: Pa ti si obični pravnik i to si mjesto dobio pomoću mog strica. Ti       ništa više i ne znaš da radiš. I ko bi tebi, majke ti, ponudio nešto bolje od toga što          sada radiš? Biro za zapošljavanje je pun pravnika koji čekaju na bilo kakav posao,         a ti ćeš kao da biraš? Ma, daj molim te!
G-din PETROVIĆ: Ti meni nikada ništa ne vjeruješ, a to nije lijepo, dušo. A što se tiče tvog strica koji mi je, navodno          pomogao da se zaposlim, da ti kažem jedno: Sva    njegova pomoć je u tome što mi je donio novine u kojima je bio oglas    za to radno   mjesto i ništa više.
G-đa PETROVIĆ: I ništa više?! I ništa više?! Nezahvalniče jedan. Šta bi bilo da nisi ni vidio taj oglas, pa da se nisi ni prijavio, da li bi dobio posao? Ne bi, naravno da ne         bi. A on, moj stric, je mislio na tebe. Tražio je oglase po    novinama. Sračunaj        malo, koliko je novaca dao samo za sve te novine, dok nije pronašao taj oglas?
G-din PETROVIĆ: Dao bi on još i više samo da nas se riješi. Dodijalo čovjeku da nas    hrani i trpi u svojoj kući. I još nešto, on naravno, nije kupovao te novine, nego ih    je redovno krao iz čitaonice ili iz brijačnice.
G-đa PETROVIĆ: Bravo! Bravo!Sada je još i lopov?! E, svaka ti čast!
G-din PETROVIĆ: Ma, ne kažem ja ništa. Hvala mu i na tome,         ali to ne znači da mi je           naštelio posao i da sam do tog posla došao preko veze, tako što je pronašao   konkurs i donio mi ga. I dosta više o tome. Hoćeš li ti, napokon dopustiti da i    kažem šta imam da ti kažem?
G-đa PETROVIĆ: Pa pričaj već jednom, šta kružiš okolo kole,           kao mačka oko vruče           varenike.
G-din PETROVIĆ: Napokon. Znaš, dušo, došlo je do nevjerovatnog razvoja situacije, u moju, to jest u našu korist.
G-đa PETROVIĆ: Zar opet?! Pa preskoči taj uvod i reci već jednom o čemu se radi,       kakvu to šansu imaš?
G-din PETROVIĆ: Odličnu!
G-đa PETROVIĆ: Da čujem?!
G-din PETROVIĆ (sasvim glasno): Odličnu!
G-đa PETROVIĆ: Šta se dereš, nisam gluva!?
G-din PETROVIĆ (zbunjeno): Pa, rekla si da ne čuješ...
G-đa PETROVIĆ: Ne, nego, hoću da čujem kakav je to posao, kakvu          si ponudu dobio i           sve o tome.
G-din PETROVIĆ: Znaš, dušo, došlo je do...
G-đa PETROVIĆ: Ne! Stani!... Preskoči to.
G-din PETROVIĆ (zbunjeno): Da preskočim sto? kako to misliš da preskočim sto?...      (shvati, pa radosno)... A to, evo ovako: Jutros mi kaže moj školski drug, on je         jedan od direktora u kombinatu...
3. Pojava
LAZO i pređašnji, potom DIMITRIJE
LAZO (uđe, osvrće se tražeći nekoga): Dobar dan. Gdje je Dimitrije?
G-din PETROVIĆ: Dobar da. Ostao je u kancelariji.
LAZO (zbunjeno): U kojoj kancelariji?
G-din PETROVIĆ (zbunjeno): U svojoj, u kojoj bi drugoj?!
LAZO: Otkuda njemu kancelarija?
G-đa PETROVIĆ: Ah, otkuda?! Bio žirant sekretaru.
LAZO (zbunjeno):Žirant?! Kakav žirant?
G-đa PETROVIĆ: Za kredit, naravno. Danas ti je lakše nači nekog ko će ti dati krvi,       nego žiranta za kredit.
LAZO: Ama,  šta će jednom konobaru kancelarija?
G-đa PETROVIĆ: Ništa lakše, premještaj po potrebi posla. To je bar           lako.
G-din PETROVIĆ (sjeti se): A, vi mislite na ovog konobara ovdje?!... Otišao je da nam donese ono što smo poručili.
LAZO: Hoće li skoro?
G-đa PETROVIĆ: I mi se nadamo, poručili smo još prije pola sata.
G-din PETROVIĆ: Dušo, pretjeruješ.
G-đa PETROVIĆ (gleda na sat): Ne pretjerujem, evo, pauza samo što mi nije završila...           (osvrće se prema kuhinji, pa drekne)... Konobar, pa hoće li to već jednom?
LAZO (sjeda sa sto za kojim je maločas sjedio Dimitrije): Sačekat ću ga.
G-din PETROVIĆ: Ko čeka dočeka, makar kamen u leđa... (glasno se zasmije, a kad     vidi da je ona ozbiljna, naglo prestane)...
G-đa PETROVIĆ (pogleda u Lazu): I ovo je konobar.
G-din PETROVIĆ: Otkud znaš?
G-đa PETROVIĆ: Pa sve vrijeme dok je razgovarao sa nama on je pogledao šta je          ispred nas, šta smo imali ranije poručeno. Profesionalna deformacija. I onda, ta       kravata. Stoji mu ko piletu prsluk.
G-din PETROVIĆ: Slušaj, da ja ipak nastavim... Jutros mi kaže moj školski drug, on je jedan od direktora u kombinatu...
DIMITRIJE (ulazi gurajući kolica sa posluženjem): Evo me, stižem. Nadam se da niste dugo čekali?
G-đa PETROVIĆ: Ne, samo jednu svjetlosnu godinu.
G-din PETROVIĆ: Pretjeruješ, dušo. Dok je sve to pripremljeno...
G-đa PETROVIĆ (dok konobar poslužuje): Ma kakvo crno pripremnje, samo       podgrijano. Vidi, meso je sasvim pocrnilo.
G-din PETROVIĆ (sa divljenjem gleda u njen tanjir): Meni baš divno izgleda.
DIMITRIJE: Kod nas se ništa ne podgrijava, ni supa ni ljubav. Kod nas je sve svježe... Izvolite i prijatno.
G-din PETROVIĆ: Hvala... Traži vas ovaj gospodin.
DIMITRIJE (osvrne se i prilazi Lazi): Ej, zdravo zete!... (sjeda          pored njega)... Šta mi           javljaš? Jesi li provjerio?
LAZO: Da. Sve je onako kako smo i predpostavljali.
DIMITRIJE: Odlično. Fortuna je na našoj strani... (gleda u ono         dvoje kako jedu: ona           halapljivo, a on preko volje; on joj tiho svo vrijeme nešto priča)... Ako večeras ne           uspijemo da          realizujemo svoj plan, bićemo kao ovaj ovdje. Ješćemo čitav život           neslanu pileću supicu.
LAZO (sažaljivo): Jadnik.
G-đa PETROVIĆ (gleda na sat, briše se salvetom i ustaje): Dobro, razgovarat ćemo o    tome poslije. Žurim. Zdravo... (ode desno).
DIMITRIJE (Lazi, dok onaj gleda za ženom): Gledaj sad!
LAZO (kad bude siguran da mu je žena otišla hitro prebaci njen tanjir sebi i proždrljivo           jede sve pogledajući na vrata; sažaljivo): Jadnik. Pa ona ga, izgleda, pati glađu?!
DIMITRIJE: E, to ti, dragi moj zete, čeka i nas dvopjicu ako ne          budemo dovoljno           pametni, mudri i zli!
LAZO (ona se vraća žustro): Sada će biti gužve!
G-đa PETROVIĆ (uzme svoj tanjir ispred njega i stavlja ga na         kolica): Nema prevare!           Rekla sam samo supicu. Hajde, plati pa da idemo. Ne smijem te više ostavljati       samog u kafani.
G-din PETROVIĆ (postiđen): Konobar, da platim.
DIMITRIJE (priđe im, iskine račun i dok ovaj vadi pare,         saučesnički): Rado bih rekao           da vas to kuća časti, ali ne mogu, kafana nije moja.
G-din PETROVIĆ (daje mu novac i polazi): Hvala vam, gospodine Dimitrije!... Idemo,           dušo. Samo sam malo probao meso, tek toliko da me želja mine... (preko      ramena)... Doviđenja!... (odu desno).
LAZO (dok konobar sakuplja suđe i stavlja ga na kolica): Ma, ja bih se radije ubio nego           ovako nešto dozvolio!
DIMITRIJE: Neki Dubravko Hrnjak, moj prijatelj iz Novog Travnika bi na to rekao:       Ubiti se, čemu? Bolje promijeniti ženu!
LAZO: Mogao bih ja promijeniti i ženu i punicu i svastike ali kada ne bih morao   mijenjati punca. Ovako nema nam druge nego da udruženim snagama one četiri         Gracije pretvorimo u četiri pitome mace.
DIMITRIJE: Posao jeste težak ali nije neizvodljiv. Odoh ja da kažem šefu da me   zamijeni, a ti me sačekaj vani kod personalnog ulaza...
LAZO Si šefe!...(odu svaki na svoju strtanu).

Z  a  v  j  e  s  a
























T R E Ć A    S L I K A
Kao i prva slika. Lazo sjedi na dvosjedu i čita novine, Dimitrije silazi niz stepenice.

1. Pojava
                                         DIMITRIJE, LAZO
LAZO: Kako nam je baba?
DIMITRIJE: Zove tebe.
LAZO: Šta ću joj?
DIMITRIJE: Kaže, ti je najljepše okupaš.
LAZO: Pa jutros sam je kupao. Nije se valjda opet udeverala?
DIMITRIJE: Do zavrat.
LAZO: Fuj. Što je, brate tvoja žena ne kupa? NJena je majka, nije moja.
DIMITRIJE: Zaboravljaš da su naše dame u pozorištu.
LAZO: A i one, moraju li baš svaku premijeru da gledaju? I što          će nam, zaboga tolike           premijere? Dosta je jedna godišnje.
DIMITRIJE: Ajde, nemoj da zanovijetaš. One samo što nisu stigle. Ne zaboravi: ja           počinjem igru, početni udarac je moj.           Ti ćeš ćuti kada dođu, daj mi par trenutaka           vremena da izvedem Oliveru. Zatim siđi i pošalji Lazarelu do babe i onda   napadaš Isidoru. Teodora ima sudar, ona će, vjerovatno, doći poslije.
LAZO: Šta tačno da joj kažem... da joj pričam?
DIMITRIJE: Pa, jednostavno, reci joj da ti se čini da baba ima temperaturu i da treba da           joj je izmjeri.
LAZO: Ma, ne Lazareli, to znam, nego Isidori?
DIMITRIJE: Jednostavno, udvaraj joj se. Znaš kako se to radi. Uvijek si bio maher za           udvaranje. Nije bilo djevojke koju nisi mogao da osvojiš.
LAZO: Znam, ali ona mi je svastika, skoro kao sestra, kao rod.
DIMITRIJE: Nema boljeg roda od svastike.
LAZO: Šta ako ona to poslije ispriča Lazareli?
DIMITRIJE: Jednostavno reci da to nije istina, da te nije dobro          razumjela, da nisi mislio           ništa loše s tim ili slično.
LAZO: Šta ako ne uspijem odmah, pa siđe Lazarela i uhvati me?
DIMITRIJE: Šta ako ovo, šta ako ono? Nisam ja prorok, šta ja znam, snađi se.
LAZO: Dobro, pokušat ću. Ne garantujem ti ništa.
DIMITRIJE: Samo ti budi uporan i onako slatkorječiv kako znaš, ne bojim se ja za tebe. Biće meni teže.
LAZO: Zašto bi tebi bilo teže? Ti imaš zadatak samo da svoju ženu zadržiš malo na         terasi, da je podsjetiš na dane medenog mjeseca, sve one na to padaju i da joj,        onako kao slučajno kažeš kako je Lazarela preuzela od nje komandu i da sada ona   zapovijeda. Ako slomimo tu kariku lanac puca da je debeo kao moja ruka, ja ti kažem.
DIMITRIJE (osluškuje): Evo ih, dolaze. Briši na sprat kod babe.
LAZO: Nisi mi rekao šta babi da kažem? Hoćemo li i nju da uvučemo u igru.
DIMITRIJE: Naravno, gdje bi to bez babe? NJoj reci kako Olivera jedva čeka da baba    umre pa da proda onu vikendicu na selu.
LAZO (smješka se):  To je podlo!
DIMITRIJE: Naravno. Baba se boji smrti kao niko, a do te joj je vikendice toliko stalo    da je jedanput tražila da je, kad         umre gore sahranimo. Jedva smo joj objasnili da    se to događa u američkim filmovima i da kod nas ne mogu ljudi da se sahranjuju   bilo gdje, nego da za to postoje gradska groblja... Idi, evo ih ulaze... (Lazo ustrči uz stepenice).

2. Pojava
     DIMITRIJE, OLIVERA,  LAZARELA, ISIDORA
OLIVERA (on se pravi da spava): Lepo bogami, lepo. Moj suprug, a          vaš otac spava, a           moj zet, a tvoj suprug, draga moja Lazarela, se negde odvukao i ostavio moju        jadnu majku, a vašu na samrti baku da se sama onako stara i jadna bori za život.    Za ono malo života koliko još ima u nosu.
ISIDORA: O čemu ti to govoriš? Kakav život u nosu? Tamo nema života, tamo su         samo...
LAZARELA: Znamo šta se tamo nalazi, Isidora, nemoj da si banalni detaljista i nemoj    da okrećeš mamine riječi. Nemoj da si bukvalista. To je alegorija, ako nisi         pobjegla i sa tog časa iz srpskog, kada ste obrađivali tu lekciju. Više si bila          odsutna u Gimnaziji nego prisutna.
ISIDORA: Pa kad nisam bila zaljubljena u srbadžiju, kao ti. Pjesme ti je pisao,      profesor... (recituje sa karikaturom)...       Ti Lazarela, nikad nisi htela, nikad nisi         mene htela,           Lazarela, Lazarela!
LAZARELA: Pa šta, on me je volio, bila sam njegova inspiracija. On je o meni napisao sto pjesama. Da li je tebi onaj tvoj autolakirer pisao pjesme? On za sebe kaže da je      takođe umjetnik. Možda je sprejom na nekom autu, na gepeku naslikao tvoj čarobni lik ili je, tim istim sprejom ispisivao grafite po zidovima zgrada u gradu i     tako, krajnje inspirativno ti izjavljivao ljubav?
ISIDORA: Ništa od svega toga. NJegova ljubav prema meni je          bila čista i iskrena. I još           nešto da ti kažem, moj Vladimir je bio momak za razliku od tvog profesora, koji     je imao ženu i troje djece.
LAZARELA: Pa šta, niko nije savršen?! Uostalom, kada sam to saznala odmah sam ga           ostavila.
OLIVERA: I zato ti je on odmah dao keca iz srpskog. Da nije bilo Laze, pala bi na           popravni. On je tebi dao trojku, a Lazi devojku.
DIMITRIJE (kao probudi se): Oh, vi ste se već vratile?! Pa, kako je bilo na premijeri?
OLIVERA: Bolje da nisam ni išla. Ovako sam svoju jadnu majku ostavila u rukama dva           bezosjećajna idiota.
DIMITRIJE: A o kome je riječ? Ako misliš na nas dvojicu, mislim da griješiš dušu.
OLIVERA: Ja nikada ne griješim. Nikada. Obečali ste da ćete paziti na babu i šta se        dešava: vratim se kući ti uveliko spavaš na dvosjedu, a moj vajni zet sada u nekoj    kafančugi ispija votku za votkom. Ko zna koliko je moja jadna majka sama gore u       sobi, ako nije pala niz stepenice i vrat slomila.
LAZARELA: Gdje je Lazo?
OLIVERA: Bolje da i ne pitaš, mogu misliti.
DIMITRIJE: Tvoj zet, draga moja bezdušnice, upravo pere tvoju jadnu majku iako mu   nije ni rod ni pomozibog. Ajde, kaži mi, kada si ti poslednji put okupala svoju        majku? Ti ili neka od ovih tvojih... (imitira je)... lepih devojaka?                
LAZARELA (žurno, jer vide da je na pomolo svađa): Nas dvije ćemo da skuvamo kafu!           ... (Isidori)... Idemo, Dora!... (odu lijevo)

3. Pojava
                                 DIMITRIJE, OLIVERA
OLIVERA (zbunjeno): Šta mogu kada ona hoće samo da je Lazo kupa.
DIMITRIJE: A znate li zašto? Zato, drage moje Gracije što on to radi pažljivo, poštuje   njene godine. Vi bi joj najradije sasule kantu vode na glavu i gotovo kupanje.
OLIVERA (pomirljivo): Pretjeruješ, nismo mi tako bezdušne.
DIMITRIJE (nježno): Znam, dušo, da pretjerujem, a šta ću kada si me         naljutila tim           svojim stalnim komentarima o nama   dvojici kao da smo idioti, a ne normalni       ljudi. Kada si se udavala za mene nisi tako mislila. Tada si me voljela, a sada        boga pitaj koga voliš i tražiš načina da me se riješiš?
OLIVERA (nježno): Ma nije tako... grešiš.
DIMITRIJE (zaneseno): A ja sam ti pripremio jedno iznenađenje, za našu godišnjicu.
OLIVERA (razočarano): Pa naša je godišnjica bila u martu. I to si zaboravio?!
DIMITRIJE (snalazi se): Ne mislim, milo moje, na godišnjicu našega braka, nego moje ljubavi prema tebi.
OLIVERA (sramežljivo): I to pamtiš?
DIMITRIJE (zaljubljeno): Ne samo da pamtim nego i sanjam. Kada sam osjetio da sam           zaljubljen u tebe kao da sam se           preporodio. Postao sam   novi čovjek.
OLIVERA (zaljubljeno): Moj čovek! Moj Dimitrije.
DIMITRIJE (priđe joj): Gazda Mitke, tako si me zvala... (uzme je pod ruku)...      Predlažem da malo izađemo u dvorište. Da     napokon budemo malo sami.
OLIVERA (zaljubljeno): Baš lepo, vani je tako jasna mesečina... (odu desno).

4. Pojava
ISIDORA,  LAZARELA
LAZARELA (unosi kafu i zbunjeno se osvrće): Gdje ovi          nestadoše?
ISIDORA (unosi zdjelu sa slatkišima): Pojma nemam. Znala sam ja da ono njihovo           gugutanje neće izaći na dobro.
LAZARELA: Ma koje crno gugutanje, reže jedno na drugo ko pos i mačka.
ISIDORA: Mačka ne reži, ona frkče!
LAZARELA: Ti znaš šta radi mačka, a ne smiješ joj se približiti ni na          kilometar.
ISIDORA: Šta ću kada mi se gade one njene dlake.
LAZARELA (zafrkava je): A nisu ti se gadile kod tvog Vladimira?!
ISIDORA: Ne, ono je bila lijepo njegovana umjetnička brada. Prava muška brada, a ne   kao kod tvog profesora pet dlaka u bradi. Trči, trči pa dlaka.
LAZARELA: Čovjek, umjetnik se ne mjeri po tome kolika mu je brada, nego šta ima u   glavi i po tome kakve su mu misli.
ISIDORA: Svi muškarci imaju samo jednu misao - žena!
LAZARELA (smješeći se): Mi nismo kao oni, mi ne mislimo na žene.
ISIDORA (smješeći se): Znaš šta misli kokoška trčeći ispred horoza oko drveta?
LAZARELA (smješeći se): Ne.
ISIDORA (smješeći se): Idem još jedan krug da ne misli da sam laka roba.




5. Pojava    
  LAZO i pređašnje
LAZO (silazi iz sobe, dok se njih dvije smiju): O, već ste stigle? Je li to bila premijera     neke komedije, pa se još smijete?
LAZARELA (prestanu se smijati): Ne, gledali smo Šekspirovog Romea i Juliju.  
ISIDORA: LJubavna tragedija.
LAZO (svojoj ženi): Lazarela, zove te baka. Požuri.
LAZARELA (ustaje i uzima šoljicu sa kafom): Ponijeću joj i kaficu, boga pitaj da li ju je           danas i popila... (ode uz stepenice).

6.Pojava
                                      LAZO, ISIDORA
LAZO (sjedne pored Isidore, patetično): Šteta što taj Šekspir nije više živ.
ISIDORA (malo se odmakne): Što?
LAZO (opet se primakne): Pa, napisao je o Romeu i Juliji ljubavnu tragediju, a od mog života bi mogao da napravi samo dramu Tragična ljubav.
ISIDORA (izmiče se): Pa ne bi se reklo, ti voliš Lazarelu           najviše na svijetu.
LAZO: Ne postoji najviše na svijetu. Ja sam, u stvari čitav svoj          život volio samo jednu,           ali ona je voljela nekog    autolakirera i nije me ni primjećivala.
ISIDORA (malo zbunjeno ali se više ne izmiče): To ti mene zafrkavaš?!
LAZO (stavi svoju ruku iza nje na naslon dvosjeda): Da li se sjećaš kada si za rođendan           dobila onaj veliki anonimni buket žutih ruža?
ISIDORA (prijatno iznenađena, zbunjeno): Ti si mi poslao taj buket?!... A Vladimir mi           je rekao da ih mi je on poslao, kao izraz ljubavi i želje za pomirenjem!
LAZO: Da je tako poslao bi ti crvene, a ne žute ruže. Žute ruže           su znak ljubomore. To           je birala moja duša, bio sam vaški ljubomoran na tog bradatog limara...
ISIDORA (nasloni se, a njegova ruka padne na njeno rame): Autolakirera?
LAZO: Nema veze, bilo pa skoro prošlo.
ISIDORA: Kako misliš, skoro prošlo?
LAZO (kao neprijatno mu je): Pa dio te ljubavi još tinja u meni, pogotovo kada te           sretnem jutrom na vratima kupatila. Lazarela je toliko ljubomorna na tebe, da me   budi pola sata ranije da idem u kupatilo samo da se ne bih sa tobom sretao.
ISIDORA: Ona je guska!
LAZO: To isto ona kaže za tebe. A i Olivera, tvoja mati slično misli.
ISIDORA (ljuto): I ona misli da sam ja guska?!
LAZO: Pa, nije baš tako rekla, ali zar ne vidiš kako nju više voli nego vas dvije skupa?
ISIDORA (tužno): Vidim.
LAZO: I umjesto da si sa čovjekom koji te voli, sa sestrama i roditeljima koji te vole, ti    radije živiš ovako, sama,           nevoljena i nesretna?
ISIDORA (tužno): Pa šta da radim?
LAZO: Uzmi stvar u svoje ruke, pokaži im da si i ti živo i razumno biće...(osvrće se)...    Evo, ide Lazarela, moram se skloniti. Ona brzo zna da sabira dva i dva. Vidimo se         kasnije... (zbriše desno).

7.Pojava
                                 ISIDORA,  LAZARELA
LAZARELA (silazi smješeći se): Ispričala sam baki onaj tvoj vic, slatko se ismijala.         Prvi put nakon dugo vremena da sam        je vidjela da          se smije.
ISIDORA (zajedljivo): Da li ste se smijale mome vicu ili meni?
LAZARELA (prestane se smijati): Šta ti je Dora? Što si tako zajedljiva?
ISIDORA (zajedljivo): Možda ja i jesam glupa guska, ali nisam ni blesava ni slijepa.
LAZARELA: To ti niko nije rekao.
ISIDORA: Ako se ne govori meni ne znači da se i ne misli i ne          govori o meni.
LAZARELA: Ja te ne razumijem. Ako misliš na onu našu današnju malu svađu, ja te     molim nemoj to shvatati sasvim ozbiljno.
ISIDORA: Shvatam ja veoma dobro. Misliš da ja ne vidim koliko mama voli tebe više    nego i Teodoru i mene zajedno?
LAZARELA: Zašto bi mene voljela više nego vas dvije, ne razumijem.
ISIDORA (zajedljivo): Jadnica, pravo mamino nevinašce, jadnica ništa ne razumije. Vas           dvije ste dobar tim, čak ste uspjele i mene i Teodoru uplesti u tu vašu glupu           paukovu mrežu protiv jedina dva poštena i dobra muškarca koje ja znam.
LAZARELA (sad već ljuta): Jadnica, mlada si pa ne znaš koliko ima dobrih muškaraca na svijetu. Upoznala si ih samo pet stotina. Kojeg god muškarca vidiš on je za tebe dobar, super i odmah se zaljubiš.
ISIDORA (ljuta): Ko mi kaže!? Zavela si kompletno nastavničko vijeće, i muško i          žensko, samo da bi nekako završila tu prokletu Gimnaziju.
LAZARELA: Ti je nisi ni uspjela završiti redovno već ti je moj          Lazo sredio da vanredno           položiš.
ISIDORA (zajedljivo): Tvoj Lazo?! Tvoj Lazo?!
LAZARELA: Jeste, moj Lazo, moj. Da nije možda tvoj?
ISIDORA (odlazeći, tajanstveno): Ko zna, ah niko ništa ne zna, krhko je znanje... (ode   uz stepenice).
LAZARELA (derese za njom): Šta time želiš da kažeš?... (ova zastane na stepenicama,           osvrne se sa tajanstvenim smješkom, zatim ode)... čuješ           li me, ti mala gaduro?           Odmah da si se vratila ovamo!

8. Pojava
LAZARELA, TEODORA, potom ISIDORA
TEODORA (uđe s desna pa prestrašeno zastane): Šta se to ovde događa?
LAZARELA: Ništa što bi se tebe ticalo.
TEODORA: Sa kim se to svađaš?
LAZARELA: A šta misliš sa kim? Neću, valjda, majci reći da je mala gadura?!
TEODORA: Obično se meni tako obračaš, a ja nisam bila tu.
LAZARELA: I? Koja je još od dama ostala?
TEODORA: Baba.
LAZARELA: Ti si baba... (uzme šoljice od kafe pa ode u kuhinju).
TEODORA (dovikuje za njom): Ma samo se šalim, što se odmah ljutiš?
ISIDORA (oprezno silazi niz stepenice): Šššš?!... (Tea se         okrene, zatim pogleda prema           kuhinji, pa mahne rukom Dori           da siđe, ova to uradi)... Uh, jedva sam živu glavu           izvukla.
TEODORA: Šta je bilo?
ISIDORA: Ma otkud znam?! Poludila žena od ljubomore.
TEODORA: LJubomore?! Na koga je to ljubomorna?
ISIDORA (tajanstveno): Ti kao ne znaš?! Na svoju rođenu sestru!... (ode u svoju sobu).
TEODORA: Na koju sestru, pa ima nas dvije... (za sebe)... Na nju ili... (smješka se)... na           mene?

9.Pojava
                       LAZO, TEODORA, potom LAZARELA
LAZO: Ćao, lutko. Kako je moja najdraža svastika?
TEODORA: Nisam ja tvoja najdraža svastika, imaš ti dražu.
LAZO: Ti se šališ, zar ne?
TEODORA: Veoma ti je dobro poznato da se ja nikada ne šalim sa tim stvarima?
LAZO (priđe joj blizu, šeretski se smiješeći): Zar te mister Pilićar razočarao?
TEODORA: Ne, rekao mi je nešto zabavno.
LAZO (priđe joj sasvim blizu i blago je zagrli oko struka): Šta? Baš bih volio da znam. I           ja volim zabavne stvari, kazaćeš mi?
TEODORA (malo se opire, smješeći se): Rekao mi je da mu je jadn zgodan konobar      danas rekao da ja nisam pile za klanje i da postoji jedan horoz koji dobro čuva       svoje koke.
LAZO (pokuša da je poljubi, a ona se izmiće): Ko bi mogao da bude taj horoz?
TEODORA (gleda ga u oči): Mislim da oboje znamo... (lagano se diže na prste da ga           poljubi, ali svojim vriskom Lazaela to         ne dopusti)...
LAZARELA (zaprepašćeno): Lazo, šta to radiš?!
LAZO (zbunjeno, brzo se razmaknu): Ništa, ovaj, upalo mi je nešto u oko, pa ona           pokušava da ga izvadi.
LAZARELA: Ma nemoj?
TEODORA: U stvari, on pokušava da mi pomogne da pripremim svoju dramsku ulogu,           ovu koju spremamo u našoj sekciji.
LAZARELA: Ma nemoj? Ni u jednoj Nušićevoj komediji nema ljubakanja!
LAZO (zbunjeno): Ja to nisam znao...
LAZARELA (nježno): Prtedpostavljam da nisi znao i da te ova          mala divljakuša samo           pokuala iskoristiti da meni naudi.
TEODORA: Ova mala divljakuša, sestrice draga, ima svoje ime. I pazi malo kako se           ponašaš da ne bi stradala. Nisam ti ja Isidora pa da sa mnom možeš kao sa   djetetom!
10. Pojava
ISIDORA i pređašnji, potom OLIVERA
ISIDORA (ulazi prkosno): Ni ja više nisam mala, odrasla sam preko noći. Ne preko        noći, u jednom trenutku... (pogleda Lazu sa puno ljubavi)... U najbitnijem   trenutku moga života kada sam spoznala svu tajnu koja se već dugo krije u mome    srcu.
TEODORA: I meni su se napokon otvorile oči i od sada ću da sama živim i kreiram svoj           vlastiti život... (pogleda Lazu sa puno ljubavi)... Jednom će procvjetati ruže i u    mom vrtu.
LAZARELA (Lazi, gledajući u svoje sestre): Da nije malo kasno za pubertet?
LAZO (u nedoumci, pogleda ih sve redom): Ja, ovaj... Ja bih...
LAZARELA (njih sve tri mu se obrate sa puno pažnje i ljubavi): Šta želiš dragi? Samo reci donijeće tebi tvoja ženica šta ti srce želi.
ISIDORA: Da?!
TEODORA: Samo reci!
LAZO (u nedoumci, pogleda ih sve redom): Ja, ovaj... Ja bih...
LAZARELA: Da?!
ISIDORA: Kaži.
TEODORA: Samo reci, slobodno!
LAZO: Jedno pivo...
LAZARELA: Odmah, dušo!...  (otrči u kuhinju)...
LAZO: ... novine...
ISIDORA: Stižu!... (ode u TV kutak po novine)...
LAZO: ... i jednu cigaretu!
TEODORA (vadi iz džepa, stavlja mu je u usta i pripaljuje,  stižu i druge dvije noseći   pivo i novine): Izvoli i cigaretu. Jeste da će nas keva u top staviti, ali ako, isplati     se!
LAZARELA: Izvoli, mili moj, evo jedno hladno pivce, onako kakvo ti najviševoliš i to dva, da ti ne manjka... (Teodori)... U pravu si, bogami ćemo stradati kada se majka vrati.
ISIDORA: Evo i novine... (osvrne se, pa sa strahom)... a bogami evo i stare!
OLIVERA (ulazi pjevušeći): Da smo se ranije sreli, bilo bi drukčije sve... (pogleda ih sa           čuđenjem)... Šta je, šta blenete, kao da nikada niste vidjeli sretno udatu ženu?!

11. Pojava
                                   DIMITRIJE i pređašnji
DIMITRIJE (ulazi s desna sa raskompčanom košuljom, drekne): Ženo, hoće li ta večera?!
OLIVERA (trgne se i krene u kuhinju): Odmah, dušo!
LAZO (sjeti se): A baba? Ko brine o babi?!
DIMITRIJE (tri sestre jurnu uz stepenice): I slijedeća dva sata da vas nismo ni čuli ni     vidjeli, hoćemo na miru da gledamo ligu šampiona!
LAZO (da mu jedno pivo, kucnu se i namignu jedan drugom): Živjeli!
DIMITRIJE: Živio, zete!

Z a v j e s a